Piramide sreće: Igre u kojima pobjeđuje elita, građani plaćaju

Isti mentalni sklop gradi križ na Marjanu, fontane u Zagrebu i apartmansko-hotelsko naselje na Srđu. Razlika između križa, fontana i apartmansko-hotelskog naselja samo je u veličini, a najizrazitija zajednička crta im je što iza njih stoje interesi koji nemaju mnogo veze s javnim interesom i općom dobrobiti.  

Splitski i zagrebački gradonačelnik, potpuno nezainteresirani za iole ozbiljniji infrastrukturni projekt, guraju svoje spektakl-projekte računajući na glasove birača, tu je posrijedi prije svega političko profiterstvo. Slučaj dubrovačkog gradonačelnika i megalomanskoga građevinskog projekta na Srđu nešto je složeniji. Na posljednjim izborima postao je gradonačelnikom dijelom zahvaljući tome što se protivio projektu na Srđu, da bi ubrzo promijenio priču i pretvorio se u fanatičnog zagovornika projekta. Ovdje malo može pomoći objašnjenje kako su političari nestabilna, lako pokvarljiva stvorenja. Rekao bih da problem nije samo u tom smislu psihološki, nego se tu može primijeniti ona ruska poslovica: Ako ne znate o čemu je riječ, riječ je o novcu. 

A tu je u igri doista mnogo novca, toliko novca da se o Srđu razgovara u kuloarima u Bruxellesu, gdje je, navodno, predsjednik Europske komisije Barosso nedavno rekao hrvatskom premijeru kako su od izraelskog predsjednika Peresa do njega doprle informacije “o neshvatljivim preprekama na koje je u Hrvatskoj naišao ulagač iz Izraela“.

Na stranu to što su te “neshvatljive prepreke“ zapravo hrvatski zakoni i propisi, urbanistički planovi, demokratska procedura i još niz drugih stvari na kojima počiva ta legendarna demokracija, a koje su noćna mora za lovce u mutnom koji se često kriju iza eufemizma “ulagač“. Uopće, zašto bi Barosso, Peres i taj izraelski ulagač uopće vodili računa o sitnicama poput zakona jedne državice na brdovitom Balkanu? 

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu...