'Plačem kad se sjetim u kakvim su mukama umrli moji roditelji'

E, moj tata... Što se s tobom i mamom dogodilo? Hoću li ikada saznati istinu, kao mantru ponavljala je Draga Vukošić (54) iz Gornjeg Popovca kraj Slunja kada smo razgovarali 2018. godine. Nježno je prstima gladila požutjelu fotografiju s koje su je gledali njezini roditelji Ivan i Anka Morosavljević.To je njihova posljednja snimljena fotografija. Iako je prošlo više od četvrt stoljeća od trenutka kada ih je posljednji puta vidjela, njihovi osmjesi i pogledi živi su i upečatljivi kao i tih dana studenog 1991.

- Oca sam vidjela 12. studenog, a majku sedam dana prije. Bio je zabrinut. Rekao mi je: "Kćeri, najvažnije je da ti s djecom izađeš i sela i da se makneš, a mama i ja krenut ćemo kada krenu i drugi. To je bio naš zadnji susret. I naš rastanak. Tri dana nakon toga suprug Josip i šogor došli su po mene i djecu. Najstariji sin imao je sedam godina, kći nepune tri, a najmlađe dijete 18 mjeseci. Uzela sam samo pelene, nešto robice i hrane za djecu.

Kod slunjske školske dvorane čekali su nas kamioni. Izašla sam sa zadnjim. Dan kasnije je pao Slunj - sa suzama u očima prisjeća se Draga. Dok se s djecom i ostalim ženama vozila prema BiH, s ugašenim svjetlima jer se uokolo pucalo, njezini roditelji ostali su u svojoj kućici u Lađevačkom Selištu. Čitav život pošteno su radili i pomagali kome su mogli. Vrata njihovog doma uvijek su bila otvorena, a oni, široke ruke i punog srca uvijek bili spremni pomoći, ugostiti i pružiti utočište.

- Mog oca svi su znali u slunjskom kraju. I poštovali ga. Mami i njemu na pamet nije palo da bi im netko nešto mogao učiniti. Iako sam mislila na njih, prioritet su mi bila moja djeca, koja su dolaskom u Cazin dobila temperaturu. Jedan čovjek iz BiH pomogao mi je odvesti ih liječniku, a kada su dobili terapiju, krenula sam s njima prema Zagrebu. U tom trenutku nisam znala ni gdje mi je suprug Josip, koji je kao specijalac ostao u Slunju - prisjeća se Draga. Dolaskom u Hrvatsku, tvrdi, bilo je lakše. U dvorani kraj zagrebačke Kemijske škole osjećali su se sigurno. I tužno.

- Proplakala sam cijeli put. Susjeda mi je donijela čaj za djecu i rekla da me već čekaju sestra i šogor. Već sljedećeg dana bili smo kod nje u Jastrebarskom, a nakon tri mjeseca dobili kućicu iza zgrade Općinskog suda. Tu smo bili sve do povratka 1997. godine - kaže Draga. Njezini roditelji, kako je saznala, stradali su i nestali 23. siječnja 1992. godine. Pokušavala je, kaže, doći do bilo kakve informacije, a najviše ih je dala sestra njezine majke koja je pobjegla i tako uspjela preživjeti.

- Čuli smo da su oni bili kod kuće. To mirno jutro remetila je buka traktorskih motora. Pobunjeni Srbi krenuli su u pljačkaško-ubilački pohod. Dugo su planirali pokolje po selima, ali se nisu usudili sve dok nije pao snijeg. Bojali su se da se po šumama ne skrivaju hrvatski vojnici. Ljude su pobili, kuće zapalili, a još je žalosnije što su se tri tjedna kasnije opet vraćali i palili sjenike- s mukom se prisjeća Draga. Želja joj je samo saznati istinu.Čak joj toliko ni ne znači tko ih je ubio. Kada su se nakon okončanja rata prekapala zgarišta i radile ekshumacije, Draga je saznala da se vodi postupak protiv ubojica njezinih roditelja. Dvojica su u Srbiji, jedan u Australiji i osuđeni su u odsustvu 2013. godine.

- Boli me što imam dojam da vlasti nisu dovoljno učinile da se to jednom zauvijek razjasni.. Vjerujte, pristala sam pričati jer se nadam da ću napokon čuti istinu o svojim roditeljima.Na zgarištu je spomen ploča koju smo podigli mi djeca.To je mjesto na kojem palimo svijeće. A značilo bi mi puno da nađem bar jednu njihovu kost. Da ih pokopamo kako svakom čovjeku dolikuje.Da znam da su tu, gdje je mjesto za sve pokojnike i da na to mjesto nosimo svijeće i cvijeće. Da mi napokon taj teret padne sa srca i duše - kroz suze priča Draga. Njezine roditelje jedino pamti njezin najstariji sin. Ostala djeca bake i djeda sjećaju se i upoznaju samo iz majčinih priča.

- Ja plačem i danas. Puno puta kada me nitko ne vidi. Ljudi misle da će vremenom biti lakše. Ali samo je gore. Plačem kada se sjetim priča kako su ljude mučili nakon zarobljavanja i kako su to bile strašne smrti. I vjerujte, bilo bi mi lakše da znam da su stradali od metka, nego da su mučeni i da se nad njima iživljavalo - s bolom priznaje Draga. Oca i majku i danas često sanja. Kroz san je predvidjela njihovo stradavanje, a snovi su joj i danas noćna mora.

- U snu su tužni i mama mi pruža ruke, kao da želi spas. Nikada nikome nisam ispričala da sam dvije noći prije nego što su oni poginuli sanjala da sam s djecom u svojoj rodnoj kući. Došli su neki zapušteni ljudi i ušli u kuću, a majka mi je mahnula da izađem s djecom. Puno sam puta razmišljala je li to neka poruka - pita se Draga i priznaje nam da je njezina majka uvijek kraj uzglavlja držala bočicu sa svetom vodom. Kada je prvi puta nakon Oluje došla na zgarište rodne kuće, bočica sa svetom vodom jedina je ostala netaknuta.