Potres im je uzeo sve: 'Sin mi odrasta u hostelu, nemamo ni kuhinju, najteže je za blagdane'

Najteže mi pada kad su blagdani, kad ne mogu dočekati svoju kćer i sina s kolačima, ne mogu im ispeći tortu za rođendane, ne mogu ništa što sam godinama mogla. Djeca mi dođu, ali to nije to kad im ne mogu nešto pripremiti, želim ih počastiti, svaka majka voli svojoj djeci nešto ispreći, no ja to više ne mogu. Zatvorena sam u ovoj sobici hostela već tri godine. Godinama sam imala prijatelje, sastajali smo se, dolazili su mi doma, to se s vremenom izgubilo, ljudi se ne osjećaju ugodno u hostelskoj sobi kao kad su mi dolazili doma. Mi koji smo u mirovini potpuno smo izgubili život kakav smo imali prije potresa. Živjela sam u centru, na Langovu trgu, prije bih otišla na plac, obavila dućan, došla doma i skuhala ručak za djecu i sebe, a ovdje si kao panj, čekaš od obroka do obroka, odeš prošetati, život nam je okrenut naglavačke, nismo više ni toliko pokretni, nemam ni volje, tu se stalno pričaju jedne te iste priče, teme, zakržljaš psihički i fizički, nije nam ugodno, niti vidimo skori pomak i izlaz iz toga, rekla nam je Zagrepčanka Gabrijela Drndelić (61).

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:17

Tri godine izvan domova nakon potresa: 'Najteže mi je kad su blagdani i ne mogu djeci ništa pripremiti' | Video: KanalRi

Ona već tri godine živi u remetinečkom hostelu Arena, a utjehu joj pruža samo gospođa Šnel. Riječ je o njenom psu, 12-godišnjoj dalmatinerici, koja s Gabrijelom dijeli sobu.

'Pomaknule su se stvari u ove tri godine, da dodatno se urušio krov'

Pitamo ju je li se njena situacija pomaknula s mjesta u ove tri godine.

- Je, je, pomaknulo se, popadalo je još više žbuke na mojoj zgradi, u kojoj sam živjela kao zaštićeni najmoprimac, krov se dodatno urušio, a obnove nema ni na vidiku. Naša zgrada je specifična. Ima većinskog vlasnika, kojem nije interes obnova. U zgradi smo živjeli ja, kao zaštićeni najmoprimac, pa nemam pravne mogućnosti pokrenuti obnovu, te još jedan stanar, čiji stan nije toliko oštećen kao moj, pa je ostao u njemu. Ostali stanovi u vlasništvu su jedne osobe, u tim stanovima nitko nije živio, a vlasnik nema želju za obnovom. Iskreno, odmah nakon potresa bila sam svjesna da će proces obnove trajati, ali nisam mogla ni zamisliti da se nakon tri godine ništa neće promijeniti - dodala nam je Gabrijela.

Prošle su tri godine otkad Zagrepčanka Silvija Bedeničar ne živi više u svojoj kući u zagrebačkom naselju Kozjak, s obzirom na to da je nakon potresa kuća u kojoj je živjela sa sinom i roditeljima teško stradala.

Njen sin bio je 7. razred kad su u potresu ostali bez svoga krova nad glavom. Silvija sa svojom plaćom ne može sebi priuštiti podstanarstvo s obzirom na to da su cijene najma u Zagrebu drastično porasle.

'Ne mogu ništa učiniti, ne mogu imati ni prehranu kakvu bih trebala u skladu s bolestima'

- Sin mi sad ima 16 i pol godina i odrasta u maloj sobi remetinečkog hostela, sva sreća pa je dobar đak. Ovdje su i moji roditelji, koji imaju više od 70 godina, a da dobijem gradski stan, ako je neki prihvatljiv iznos najamnine, mogli bismo se preseliti. Znamo da Grad ima slobodnih stanova, samo ih u Remetincu ima šest. Moji roditelji s takvim mirovinama ne mogu sebi priuštiti plaćati podstanarstvo, a ja sa svojom plaćom ne mogu za sve nas plaćati, imam školarca, samohrana sam majka - kaže nam Silvija.

Najteže joj pada što nikad nema odgovora što će biti s obnovom.

- U kolovozu sam dobila pozitivno rješenje za konstrukcijsku obnovu. Nigdje ne stoji kad će to ići, kome se trebam javiti. Ne znam tko će to preuzeti, nitko ništa ne zna, navodno novi ministar ne zna ni da smo u hostelu, ovo je dno dna od Vlade i svega. Nitko iz Grada ništa nam nije došao objasniti, novi gradonačelnik nije bio nijedanput, a prije izbora dolazio je na biciklu stalno. Sad smo kao ovce u toru i čekamo, svake godine jedna te ista priča - govori nam Silvija Bedeničar.

GODINU DANA U ZAČARANOM KRUGU Zagrepčanke bez nade: 'Potres nam je uzeo sve. Zaboravljene smo, zaglavile smo u hostelu'

Razočarana je postupcima Vlade i Grada.

- Uopće ne vidim kraj. Šokantno mi je da smo tri godine tu, a promijenili smo tri ministra zadužena za obnovu. Ljudi su rezignirani, malo tko više hoće davati izjave. Posebno mi je teško razdoblje blagdana. Ne mogu ništa učiniti, ne mogu imati ni prehranu kakvu bih trebala u skladu sa svojim bolestima. Nitko od nas u hostelu nema kuhinju, hranimo se u restoranu, na početku su nam obećali da će nam osposobiti čajnu, ali još nisu, a godine prolaze - kaže nam Silvija.