Preživjeli nemoguće: Bombu, pad aviona, skok niz Niagaru...

Ovo su priče o ljudima koji su preživjeli gotovo nemoguće i tako ušli u povijest. 

Srušili se u Ande, preživjeli su lavinu i jeli poginule putnike 

Ragbijaši Old Christians kluba iz Montevidea, njihovi članovi obitelji, prijatelji i suradnici iz Urugvaja putovali su 13. listopada 1972. godine na utakmicu u Čile. Piloti su napravili krivu procjenu jer je "prolaz" bio prekriven oblacima te su se prerano počeli spuštati. 

Avion je zakvačio vrhove koje piloti nisu vidjeli i ostao je bez krila. U avionu je bilo 45 ljudi. U padu ih je poginulo 12. Sljedeće jutro umrlo je još petero ljudi, a jedan je čovjek umro nakon osam dana. 

Preživjeli nisu imali potrebnu opremu za planinu, imali su malo tople odjeće te su bili bez medicinskih potrepština. Liječnik koji je bio u avionu, poginuo je pa su brigu o ranjenima preuzela dva studenta medicine koji su preživjeli pad. No najveći problem im je bila hrana. U avionu su imali samo nekoliko čokoladica, grickalice i nekoliko boca vina. Čokoladice i grickalice su brzo pojeli, a na 3600 metara nadmorske visine trebali su puno kalorija da bi ostali živi. Donijeli su tešku odluku. Odlučili su da će pojesti poginule. Počeli su s pilotom. 

screenshot/YouTube

- Umirali smo od gladi, a nismo imali nikakvu nadu da ćemo pronaći hranu u snijegu i ledu. Pretraživali smo trup aviona ponovo i ponovo kako bi pronašli bar nešto za jelo. Skidali smo kožu s prtljage i pokušali ju jesti. Raskopali smo sjedala aviona u nadi da ćemo pronaći slamu, ali unutra je bila samo spužva. Zaključili smo da možemo pojesti jedino odjeću koju nosimo, a sve ostalo su bili plastika, aluminij, led i stijena - kasnije će preživjeli napisati u knjizi. 

Svi su bili katolici i čin kanibalizma su si pokušali objasniti kao svetu pričest ili citatima iz Biblije. Jedina žena koja je preživjela pad Liliana Methol odbijala je jesti ljudsko meso zbog svojih vjerskih uvjerenja. Na kraju su je suprug Javier i ostali preživjeli nagovorili. Liliana će kasnije poginuti u lavini koja se srušila na avion.

screenshot/YouTube

Potraga za njima je trajala osam dana. Avion je bio bijele boje pa ga je bilo teško uočiti iz zraka. Preživjeli su u prtljazi našli ženski ruž kojim su htjeli na krovu aviona napisati SOS, ali su shvatili da ružom ne mogu napisati dovoljno velika slova da bi bila uočljiva iz zraka. Uspjeli su osposobiti tranzistor preko kojeg su 11 dana nakon pada saznali da ih više nitko ne traži. 

No nisu izgubili nadu. Skovali su novi plan. Nando Parrado i Roberto Canessa su se odlučili spustiti s planine i potražiti pomoć. Došli su do Čilea i obavijestili nadležne. Ostali su spašeni nakon što su 72 dana proveli u Andama. Svi preživjeli odmah su završili u bolnici zbog dehidracije, slomljenih kosti, pothlađivanja, pothranjenosti i skorbuta. Nesreću je preživjelo 16 ljudi. 

screenshot/YouTube

Preživjela skok nakon što joj se zapetljao padobran

Britanka Lyndi Harding (34) je 2001. godine u Kaliforniji preživjela skok tijekom kojeg joj se nije otvorio padobran. U Kaliforniji je bila s grupom prijatelja s fakulteta. Prije kobnog skoka tada 21-godišnja Britanka već je četiri puta skočila s padobranom, no peti pokušaj bio je horor. 

Gotovo kilometar i pol padala je nekontrolirano kroz zrak prema tlu. Lyndi je stravičan pad uspjela preživjeti. Zadobila je tek lakše ozljede, slomljen nos i nekoliko napuknutih rebara. Unatoč strašnim sjećanjima na pet skok, sedam godina kasnije ponovno je skočila iz aviona. 

Lyndi Harding/Facebook

Tek je, kada se probudila u bolnici, osam dana nakon skoka saznala što joj se dogodilo. Kada je potegnula uzicu za otvaranje, padobran je ostao zatvoren. A kada je potegnula rezervni otvorio se zajedno s glavnim. U zraku su se počeli zapetljavati i oba su postala neupotrebljiva. A Lyndi je jurila ravno u smrt, dugih 40 sekundi, 112 kilometara na sat. 

Liječnici vjeruju da ju je spasilo to što je u tlo udarila nakon što je nekoliko sekundi prije pala u nesvijest te joj je tijelo bilo opušteno. Zapetljani padobrani malo su usporili njezin pad, ali ne toliko da bi joj omogućili da preživi. Tri tjedna kasnije liječnici su je pustili kući u Veliku Britaniju. Tjedan dana nakon dolaska odlučila je nastaviti sa studentskim životom. No nije bilo lako. Unatoč manjim relativno lakšim ozljedama, Lyndi je izgubila kratkoročno pamćenje, a i trpjela je jake bolove. Uspjela je upisati sljedeću godinu fakulteta. 

No ubrzo je obitelj zadesila nova tragedija. Njezin mali brat, tada 7-godišnjak, nenadano je umro od sepse.

- Nisam mogla izdržati. Majka i brat umrli su tako nenadano, bez najave, a ja sam preživjela onu ludu nesreću. Osjećala sam se užasno krivom - ispričala je Lyndi za Mirror.

No nekako je izdržala i pronašla snagu da upiše i sljedeću godinu fakulteta. Uskoro je upoznala i svojeg budućeg muža Paula. Postali su par te ju je zaprosio u ožujku 2007. godine. 

Prije samog vjenčanja, Lyndi je željela učiniti samo još jednu stvar - još jednom skočiti padobranom, ali ovoga puta u tandemu. 

- Odlučila sam da ću to učiniti i znala sam da ako to ne napravim, žalit ću do kraja života. Mogla sam mnogo toga izgubiti. No Paul je bio uz mene - rekla je i dodala: 

''Hoću li ikada više skočiti? Ne znam. Neću tražiti priliku. Ali ako se netko ponudi, neću odbiti...''

Ušao u povijest: Prvi je pao niz slapove Niagare i preživio

Kirk Jones iz  Cantonu u Michiganu je ušao u povijest kao prvi čovjek koji je preživio pad niz slapove Niagare bez ikakve zaštite. Kirk je u listopadu 2003. godine kada je imao 40 godina skočio u rijeku Niagaru i "spustio" se na leđa niz slapove. 

- Bio sam u depresiji, ali nakon što sam preživio pad vratila mi se želja za životom. Zaista sam mislio da nisam zaslužio drugu šansu, ali sada osjećam da je život vrijedan življenja - rekao je tada Kirk koji u padu nije bio teže ozlijeđen. Stručnjaci kažu da je pravo čudo da je preživio pad, a policija je tada najavila da će Jonesa kazniti jer je ugrozio sebe, ali i druge koji su ga morali spašavati. Prijetili su mu kaznom od 10.000 dolara.

screenshot/YouTube

- Pad niz slapove je bio kao prolazak kroz ogroman tunel. Prilikom pada je udarac bio jak, struja me okretala i na kraju sam se uspio uhvatiti za stijenu - ispričao je Kirk.

PA/Pixsell

Policija je navodno tada došla i do snimke skoka i vjeruju da ju je napravio Kirkov pomagač. Došli su i do informacija da je Kirk bio fasciniran Niagarinim slapovima te da je zadnje vrijeme obitelji i prijateljima govorio o tome da se pad sigurno može preživjeti. Policija zbog toga baš i nije bila sigurna da je Kirk skočio zbog depresije već da je "ilegalno" izvodio kaskaderski skok. 

Špekulacije o tome kako je preživio pad su bile razne. Wesley Hill čiji je brat poginuo 1951. kada je pokušavao preživjeti pad niz slapove, rekao je da su životinje već padale niz slapove i da su neke preživjele pa je i on vjerovao i da čovjek može preživjeti. On je objasnio da čovjek može "jahati na vodenom jastuku" koji ga u "savršenim uvjetima može zaštititi od stijena". Od 15 ljudi koji su u 20. stoljeću pokušavali preživjeti pad deset ih je preživjelo. No oni su svi za razliku od Kirka imali zaštitnu opremu ili su spust pokušavali izvesti u nekom vozilu. No nitko dosad nije uspio preživjeti pad na američku stranu slapa koja ima puno više stijena nego kanadska. 

Čekao je pet dana: Nožem si amputirao ruku da se oslobodi 

Aron Lee Ralston rođen je 27. listopada 1975. godine u američkoj saveznoj državi Ohio. Avanturist i inženjer, a danas i motivacijski govornik, 2003. godine preživio je nesreću u kanjonu na jugoistoku države Utah. Kako bi se spasio, sam si je amputirao desnu podlakticu tupim džepnim nožem da bi se izvukao ispod odronjenog kamena ispod kojeg je bio pet dana i sedam sati (ukupno 127 sati). 

Nakon što se uspio osloboditi morao je pješke prijeći ostatak kanjona te se spustiti niz 20 metara visoku liticu. Nevjerojatna priča o preživljavanju opisana je u autobiografiji ''Between a Rock and a Hard Place'' te je o Ralstonu snimljen film '127 sati'  u kojem glavnu ulogu igra James Franco. 

screenshot/YouTube

Ralston je 26. travnja 2003. planinario kroz kanjon Blue John u okrugu Wayne, Utah. Dok se spuštao niz uski procjep u kanjonu odlomila se stijena te mu zdrobila desnu ruku. Nikoga nije obavijestio o svojim planinarskim planovima i rutama pa ga nitko nije niti tražio. Pretpostavljao je da će skončati duboko u kanjonu te je narednih pet dana proveo pijuckajući ono malo vode što je imao te pomalo jedući dva burrita koja je imao uza sebe. 

Čitavo vrijeme pokušavao je izvući ruku. Napori su bili uzaludni te nikako nije uspijevao izvući ruku ispod 360 kg teškog kamena. Tri je dana pokušavao razbiti kamen ili ga podići, a onda, dehidriran i u bunilu odlučio amputirati podlakticu. Pokušavao je to učiniti raznim alatima, no ono što je imao kod sebe nije bilo dovoljno. Rezao je kožu i mišiće, a četvrti dan shvatio da će zaista morati prerezati i kost. 

Alati kojima je raspolagao nisu bili dovoljni. Petog dana ostao je bez hrane i tekućine te je bio prisiljen piti vlastiti urin. Svoje ime, datum rođenja i datum dana za koji je mislio da mu je posljednji, Ralston je uklesao u stijenu pješčenjačkog kanjona. Kamerom koju je imao uz sebe snimio je posljednje poruke svojoj obitelji. 

Nije očekivao da će preživjeti noć. U zoru sljedećeg jutra 1. svibnja u trenutku prosvjetljenja odlučio je slomiti lakatnu kost pomoću okretnog momenta kontra ruke zarobljene ispod stijene. 

To je i učinio. Zatim je sat vremena priručnim nožićem i drugim 'alatom' obavljao amputaciju okolnog tkiva. Nikada nije otkrio ime proizvođača nožića kojeg je koristio, osim što je, gostujući u emisiji Davida Lettermana izjavio kako je riječ o multifunkcionalnom alatu kojeg ''besplatno dobijete uz svjetiljku koju ste platili 15 dolara''. Nakon što se oslobodio stijene koja mu je zarobila ruku, Ralston se morao vratiti do svojeg kamioneta. Uspio je izaći iz procjepa u kojem je bio zarobljen, spustio se niz strmu liticu od 20-ak metara, pomoću jedne ruke i tijekom podnevnog sunca. Nalazio se 13 kilometara od kamioneta, no nije imao mobitel. Dok je odlazio iz kanjona, naišao je na tročlanu nizozemsku obitelj koja mu je dala kekse i vodu. 

Zatim su požurili o tome obavijestiti policiju. Ralston je strahovao da će nasmrt iskrvariti. Još u kanjonu izgubio je 18 kilograma zajedno s 25 posto ukupne količine krvi. 

Obitelj je nakon nekoliko dana prijavila njegov nestanak te su spasioci helikopterom krenuli u potragu. Suzili su područje pretrage i pronašli ga šest sati nakon što je amputirao ruku. 

screenshot/YouTube

Ralston je kasnije izjavio kako bi, da je ranije obavio amputaciju, sigurno iskrvario na smrt, dok da to nije učinio pronašli bi ga mrtvog u procjepu kanjona. Rekao je i kako vjeruje da je sam uspio obaviti amputaciju jer je to za njega imalo simboliku oslobođenja pa joj se na neki način i veselio. Njegovu amputiranu podlakticu su kasnije izvadili ispod stijene, kremirali i Aron se vratio na mjesto nesreće gdje je rasuo pepeo. Ni nakon nesreće koju je jedva preživio nije prestao penjati se po planinama. 

Preživjela je bombu u avionu i pad s visine od 10.000 metara

Vesna Vulović je 26. siječnja 1972. preživjela pad zrakoplova. Zrakoplov JAT-a u kojem je bilo 22 putnika i šestero članova posade se srušio iznad sela Srbske Kamenice u tadašnjoj Čehoslovačkoj. O padu aviona postoje dvije teorije. 

Udba je optuživala hrvatsku emigraciju de je u avion postavila bombu. Druga teorija je da je zrakoplov slučajno pogodio projektil čehoslovačke protuzračne obrane te da su čehoslovačke vlasti izmislile priču o bombi kako bi zataškale neuspjeh svoje obavještajne službe. Također nije sigurno s koje je visine avion pao. 

24sata

Tvrdilo se da se srušio s 10.050 metara no dopisnik Njemačke u Češkoj Peter Hornung-Andersen objavio je tvrdnje da je avion pao s visine od nekoliko stotina metara. Vesna pak tvrdi da se o nesreći pisalo sve i svašta. 

- Svakakve priče su kružile, a na kraju će ispasti da nisam ni bila u avionu - rekla je Vesna. Tvrdila je da je avion pao s visine od 10.000 metara te da su oni preuzeli avion u kojem je bila bomba.

- Naš avion je doletio iz Stockholma, u Kopenhagenu je bila smjena, i mi smo preuzeli avion s bombom. U to se vrijeme u avion ulazilo kao u autobus, mogli ste ući na svim usputnim stanicama, a mjere kontrole nisu bile kao danas - kaže Vesna. Avion je letio iz Stockholma u Beograd preko Zagreba. Vesna je tada kao stjuardesa radila samo osam mjeseci. 

- Bila sam sretna jer dotada nisam vidjela Kopenhagen - kaže Vesna koja taj dan zapravo nije niti trebala letjeti, ali je pristala zamijeniti kolegicu. Kaže kako joj se danas čini da je sve u hotelu u Kopenhagenu "mirisalo na nesreću". Kaže i kako su toga dana njezini kolege išli po gradu i tražili poklone za svoje obitelji. 

- Sjećam se samo da sam se probudila u bolnici i tražila liječnika cigaretu - prisjeća se Vesna. U padu je zadobila frakturu lubanje, slomila je obje noge, imala je tri slomljena kralješka kao i privremenu paralizu od struka nadolje. Prohodala je poslije nekoliko uzastopnih operacija, za nekoliko mjeseci.

- Doživjela sam kliničku smrt. Bila sam četiri i po sata mrtva. To je nevjerojatno. Ali, liječnici nisu odustajali. Kažu da tri dana nisu izlazili iz bolnice, borili su se za moj život - kaže Vesna. 

Teorije o tome kako je preživjela su različite. Neki tvrde da ju je spasilo to što je bila u zadnjem kraju aviona. Stražnji dio zrakoplova spiralnom putanjom pao je na tlo i zatim klizao na snježnoj padini, što je usporilo udar. No Vesna tvrdi da nije bila u stražnjem dijelu aviona nego srednjem. Pronašao ju je lugar koji je svoju unuku nazvao Vesna. Vesna je ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda. Do sada drži rekord za preživljen pad s velike visine bez padobrana. Nakon nesreće Vesna je nastavila letjeti. Poslije oporavka zaposlila se u komercijali JAT-a no nakon što je na radiju kritizirala Slobodana Miloševića, šefovi su joj prvo skinuli plaću, a zatim je poslali u invalidsku mirovinu koja danas iznosi samo oko 250 eura, pa jedva spaja kraj s krajem. Danas živi u Beogradu, a društvo joj prave mačke.

-  Ja sam kao mačka, imam mnogo života - kaže Vesna. 

Neki mu ne vjeruju: Preživio je 13 mjeseci na otvorenom moru

Jose Salvador Alverenga iz Meksika 30. siječnja 2014. godine pronađen je na Maršalovim otocima, 13 mjeseci nakon što je nestao 17. studenog 2012. godine iz Chiapasa u Meksiku. U vrijeme pronalaska imao je 36 ili 37 godina. Tvrdio je kako je do Maršalovih otoka usred Pacifika doplovio na čamcu nakon što su ga odnijele struje. Navodno je mjesece na čamcu bez hrane i vode uspio preživjeti jedući sirovu ribu, kornjače, morske pse i pijući kišnicu. 

screenshot/YouTube

Na pješčanoj plaži atola Ebona potpuno golog i zaraslog pronašli su ga lokalci Amy Libokmeto i Russell Laikedrik. U ruci je držao nož i urlao na španjolskom. Obitelji u Meksiko vratio se 10. veljače 2014. godine. 

Tog 21. prosinca 2012. brodicom od sedam metara otisnuo se u lov iz ribarskog mjesta Costa Azul na obali države Chiapas u Meksiku. Krenuo je u jednodnevni ribolov no, prema njegovoj priči, zatekla ga je oluja. Da stvar bude gora, pokvario mu se i motor na brodici. Alverenga tvrdi kako je s njime bio 15-godišnji dječak, kojeg je poznavao samo po imenu Ezequiel. Nakon četiri mjeseca na pučini, nakon što su već izgubili svaku nadu za spas, dječak je navodno umro od gladi jer nije želio jesti. 

Alverenga je ispričao kako je sljedeća četiri dana nakon dječakove smrti ozbiljno razmišljao da si i sam oduzme život, no u naumu ga je, kaže, spriječila snaga vjere. Pričao je kako je na moru često sanjao o omiljenoj hrani i svojim zabrinutim roditeljima. 

Prema njegovoj priči, čini se da je prešao put od otprilike 8.900 do 10.800 kilometara, što je zračna udaljenost od obale Meksika do Maršalovih otoka. Mediji su prvo objavili kako je brodolomac na pučini preživio ukupno 16 mjeseci, no Alverenga to sam nikada nije izjavio. Duljina brodoloma ipak je smanjena na 13 mjeseci. 

Nakon pronalaska, aktualni tajnik vanjskih poslova Maršalovih otoka Gee Bing, izjavio je kako su Alverengi, koji se prozvao Joseom Ivanom, vitalne funkcije u redu, osim tlaka koji je bio neuobičajeno nizak. Dodao je kako je Alverenga imao i natečene gležnjeve te je vrlo teško hodao. Liječnik koji ga je preuzeo 6. veljače je rekao kako mu se stanje pogoršalo te je stavljen na infuziju zbog dehidracije.

Njegovi roditelji vjerovali su kako je njihov sin već godinama mrtav jer s njime nisu kontaktirali više od osam godina. Otac je kazao kako je puno puta molio za sina dok je majka rekla da je sanjala kako je pronađen u vrijeme dok je bio na pučini.

screenshot/YouTube

Brojni ljudi su dovodili u pitanje istinitost njegovih izjava. Ipak ,oceanograf Erik van Sebille kazao je pak kako je potpuno moguće da oceanske struje koje djeluju u Tihom oceanu dovedu brodicu od obale Meksika do Maršalovih otoka. Procijenio je da bi takvo putovanje trajalo 18 mjeseci, no dodao da je i 13 mjeseci poprilično uvjerljivo. Podršku Alevrenginoj priči dala je i studija istraživača sa Sveučilišta Havaji. 

Studija je izmodelirala put kojim je brodica mogla otploviti temeljem vjetra i vremenskih uvjeta. Prema njihovom modelu, Alverenga bi put završio u radijusu od 120 milja od atola na kojem se našao. U travnju 2014. godine Alverengin odvjetnik na konferenciji za novinare izjavio je kako je njegov klijent prošao testiranje na detektoru laži odgovarajući na pitanja o svojem putovanju.