'Preživjeli smo otmicu': Hrvati koji su bili u rukama militanata

Da, čitali smo o otmici Hrvata u Egiptu. Pa to je strašno. Petar trenutačno nije doma. Radi u Italiji, rekli su nam u nedjelju ukućani inženjera Petra Matića iz sela Roćević kraj Kozluka u Bosni i Hercegovini.

On je prošle godine s još dvojicom kolega otet u Libiji. Dva dana i dvije noći proveo je u zarobljeništvu. Otmičari su ga na kraju ipak oslobodili, a o zastrašujućem iskustvu pričao je po povratku.

- Otvarao sam vrata kolegi da uđe (u automobil) i u tom trenutku vidio sam da neki BMW stoji pored i da me čovjek gleda u lice. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Kako sam se okrenuo, čovjek s pištoljem me uhvatio i ubacio u kombi - opisivao je Matić za Al Jazeeru. Zaposlenika talijanske građevinske tvrtke oteli su u jednom od najsigurnijih libijskih gradova - Zuwari.

- Ta vožnja je trajala, mislim, tri-četiri sata, a nama je to bilo kao vječnost - pričao je inženjer. Četvorica naoružanih otmičara tijekom vožnje neprestano su ih imala na oku, a čim bi pustili glas, slijedio je udarac. Maltretirati su ih nastavili i nakon što su došli do kuće u koju su ih zatvorili. Na ruke i noge stavili su im lisice.

Na sreću, Matić je nekoliko dana poslije oslobođen, za što najveću zaslugu pripisuje veleposlaniku BiH u Libiji - Ibrahimu Efendiću.

I dok cijela Hrvatska govori o Slavoncu T. S. (31) otetom u egipatskom glavnom gradu, Kairu, jeza prolazi obitelji čiji su muževi, očevi i sinovi danima bili u rukama otmičara dok su oni s neizvjesnošću čekali rasplet situacije.

Sa slavonskom obitelji ovih dana suosjeća i obitelj Luša iz Brodarice kraj Šibenika. Njihov ukućanin Mate Luša (65) tri je puta bio žrtva otmice. Prvi su ga put oteli u Dubaiju dok je bio pomorac na brodu Croatia Linea. Nekoliko godina poslije 2007. godine Lušu su u Nigeriji dvaput oteli militanti Pokreta za oslobođenje delte Nigera (MEND). U veljači te godine s još dvojicom kolega, Renatom Garmom s Krapnja i Milanom Smolovićem iz Crne Gore, otet je dok je pio piće u kafiću izvan baze u Port Harcourtu. U zarobljeništvu su proveli 22 dana.

- Ta 22 dana bili smo većinom na otvorenom, kiša je padala po nama, a mi se nismo imali gdje skloniti. Ali koliko god to bilo ružno iskustvo, pretrpjeli smo ga, i to je iza nas. Čuvalo nas je po deset otmičara, po pet naoružanih i nenaoružanih. Prvih dana oči su nam bile vezane. Za jesti smo dobivali malo riže, curryja i tvrdog mesa, koje uopće nismo mogli jesti. Onda smo ih zamolili da nam donesu barem slanu ribu u konzervi, ali smo dobili dvije konzerve na nas trojicu - pričao je Luša po povratku.

Njegovom kolegi Garmi seoski poglavar je nudio da se oženi njegovom kćer u zamjenu za slobodu. Na kraju su pušteni bez otkupnine.

I Zadranin Jurica Ruić preživio je otmicu. Radio je kao drugi časnik na tankeru do vrha napunjenom naftom. U nigerijskim vodama gusari su oteli brod.

Zatočili ih u džungli

- Nisu zahtijevali novac, motiv njihove otmice bio je potpuno drukčiji, što je nas dodatno uznemirilo i preplašilo. Pokupili su šest najvećih časnika s broda i odveli nas u nepoznatom smjeru. Pretpostavljali smo da nas vode u džunglu. Tamo nas je dočekalo 200-tinjak do zuba naoružanih militanata. Ledila nam se krv u žilama. Oni su po licu bili obojeni bijelom bojom i odjeveni u svoje plemenske odore koje su djelovale zastrašujuće. Rekli su nam gdje da sjednemo i da čekamo - opisivao je Ruić prvi dan otmice. U zarobljeništvu je proveo 33 dana, jedući rižu i pijući vodu iz rupe u zemlji. Naposljetku je nigerijska vlada uspjela nakon 33. dana Juričina zatočeništva postići dogovor s otmičarima. Pustili su ih.

Nigerija je, opisivali su hrvatski radnici, poput Divljeg zapada. Vladaju korupcija, kriminal i lokalni šerifi. Otkupnina mogu biti i dvije kokoši. Ovisno o otmičaru, ona raste ili je nema, ako je u pitanju politika.

Nema hrane ni vode

U bandama i militantnim skupinama nerijetko su mladići u dobi od samo 16, 17 godina. I dok stranci ondje mogu zaraditi i do 8000 eura na mjesec, nigerijski radnici u istim kompanijama rade za plaću od 200 dolara. To je za njihove uvjete mnogo, ali mnogi nemaju ni to. Otimaju strance za novac da bi imali što jesti. Zbog zagađenja koje su donijeli brodovi nema ribe i vlada glad, a nema ni pitke vode.

Kako su opisivali naši pomorci, paradoksalno je da svatko ima mobitel i da je Mercedesa više nego u Imotskom.

Pored otmica s ciljem dobivanja novca, postoje i one koje počine vjerske skupine. Jedan takav napad uspio je preživjeti Hrvat Marko Konforta (65). Bilo je to 1993. godine u Alžiru. Za tadašnjih 1100 njemačkih maraka radio je kao šef mehanizacije na Hidroelektrinu postrojenju. U kamp su upali islamistički teroristi.

Pravio se mrtav

- Onda su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Svakoga su tražili da izgovori molitvu iz Kurana na arapskom - opsivao je Konforta. Nije znao ni riječi arapskog.

Prerezali su mu vrat. Preživio je. Odalo ga je disanje. Opet su mu prerezali vrat, te otišli. Preživio je. Kninjanin danas živi u Zagrebu.