'Prije rata ovdje smo imali 90 krava. Više nema baš ni jedne'

Na Trgu dr. Franje Tuđmana nigdje nikoga. Dere bura. Pred crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji laje seoski pas. Crkva i njezino predvorje samo nekoliko dana prije, 18. studenog, vrvjeli su svijetom, delegacijama i ljudima koji su došli iskazati počast žrtvama maloumlja koje je Škabrnju zavilo u crno 1991.

U škabrnjskom naselju Ambar najveća ulica danas nosi naziv 18. studenog 1991. godine. Nakon tog datuma svake godine, kad prođe kolona sjećanja, ulica opusti. Ostanu samo lampioni poredani uzduž ceste i zastave crven-bijeli-plavi na stupovima, s kojih vijore na vjetru. Mrsi ih hladna bura.

Porazbacala je bura brižno zapaljene lampione za umrle, odnijela latice cvijeće iz vijenaca položenih za poginule i cvjetnih aranžmana njima u spomen.

ISPOVIJEST HRVATSKOG VOJNIKA Borili se jedan protiv drugog: 'Svake sekunde sam razmišljao hoću li sresti brata na ratištu'

Kako zapravo živi mjesto koje je simbol stradavanja hrvatskog naroda?

Škabrnjani - Škare, Ivkovići, Pavičići, Gospići... - kažu nam da im je težak taj dan, obljetnica, kad se pribraja još jedna godina tuge i kad je bol najjača. A najmiliji im nedostaju baš svaki dan, praznine koje su ostavili za sobom ne mogu se ispuniti.

Ali Škabrnja se ne da, gleda u budućnost. Nekad je bila jako bogato, možda i najbogatije selo zadarskog zaleđa. Nimalo slučajno nisu tu upali srpski pobunjenici i JNA predvođeni Ratkom Mladićem.

Bili su najbogatije selo

Upravo zbog tog bogatstva špicu svojega ludila usmjerili su baš na Škabrnjance 18. studenoga 1991. godine, nadajući se obilatom ratnom plijenu.

Škabrnja je, prema ratnim popisima tijekom prognaništva svojih žitelja, te 1991. u selu imala 90 krava, 86 konja, 566 svinja, 3520 ovaca, 19.388 komada peradi, 149 traktora, 202 freze, 44 zaprežnih kola, 124 motorne pile, 620.136 čokota vinove loze, 1145 stabala maslina, 1042 stabla smokve, 9963 stabla bajama, 12.622 breskve, 21.368 stabala maraške (sav urod za sokove otkupljivala bi zadarska Maraska)... Pa još oko 150 osobnih vozila, stotinjak kamiona, nekoliko bagera, dvije velike stolarske radionice sa strojevima i alatom, oko 450 stambenih kuća.

Ni krava ni konja

- Nemamo ni jednu kravu više. Bila je jedna do prije nekoliko godina, ali nema je više. Nemamo više nijednog konja, tek nekoliko magaraca koji su ljudima više hobi nego što ih koriste. Od seoskog štiha ostalo je samo druženje s rodbinom i prijateljima po konobama, odnosno ‘crnim kužinama’, kako ih ovdje zovemo. Gravitiramo Zadru pa su ljudi počeli razmišljati i o turizmu. Gradi se ili je sagrađeno 15-ak apartmana za iznajmljivanje - priča Nediljko Bubnjar, načelnik Općine Škabrnja.

TUGA I BOL U ŠKABRNJI 'Ove plave trenerke smo imale na sebi kad su nas zarobili, a danas su ih obukla naša djeca'

Umirovljenog pukovnika Marka Miljanića (70), ratnog zapovjednika Škabrnje, zatekli smo u pauzi branja maslina. Već je, kaže, dobio 500 litara ulja, a još nije sve pobrao, ima još barem tonu gore na granama.

- Ma, Škabrnja je bila pojam bogatstva u Ravnim kotarima, a hranila je tržnice Zadra, Zagreba, Splita, Šibenika i Ljubljane. Nije nikad bila mala, jer da je mala, ne bi 450 branitelja dala. Prije rata tu je živjelo 1995 ljudi, a toliko ih je otprilike i sad, jer su se mnogi vratili. Rat je napravio svoje pa nema više toliko trudbenika, poginuli su. Ali mora se znati i da dvije Škabrnje žive izvan Hrvatske, otišli su trbuhom za kruhom. Je li država zaboravila Škabrnju? Ja ne bih tako rekao - dodaje Miljanić. Kaže da je njemu dobro jer ima sve što mu treba, a ništa nije ukrao, ali nije siguran je li dobro postupio dok je sina nagovarao da ima što više djece. Sad ih je četvero, ali rastu u zemlji u kojoj težak rad ništa ne garantira.

- Mislio sam da je to dobro za nas i našu zemlju, ali možda sam ih zeznuo. Njih šestero teško živi od poljoprivrede, iako sam im prepustio OPG, ja samo pomažem. Imamo i vinograd i maslinike te se bave suhomesnatim proizvodima - kaže Miljanić, a kad ga pitamo što Škabrnji danas fali, dodaje - fali pravda! Odnosno, kažnjavanje onih protiv kojih je i sam u osam navrata svjedočio u Haagu, ali zaludu. Ni sam škabrnjski krvnik Ratko Mladić nije kažnjen za pokolj.

Otac, brat i sedam rođaka

- Ali ono što sam jedva preživio bio je jučerašnji dan. Tako bude svake godine. Ja vam se 19. 11. ponovno rodim, a obljetnica prije tog dana za mene je ‘smrt’. Bude mi jako teško - kaže nam čovjek na čije je sumještane tog dana ‘91. godine krenuo Ratko Mladić sa svom silom vojske i tenkova iz tri pravca.

- A htjeli su me istjerati iz Kolone sjećanja. Bio je to neki mali iz protokola, gurao me da se maknem, da je početak kolone za izaslanike. Rekao sam mu da je balavac i pitao ga zna li tko sam ja. Zapovijedao sam obranom sela koje je ostalo bez obećanog oružja i tog dana ubijeni su mi otac, brat i sedam rođaka. A načelnik me nije spomenuo ni jednom riječju u pozdravnom govoru. Nema veze, ne treba meni spomenik, moje je bogatstvo u djeci i unucima te mi ne treba ništa, ali čovjeka boli. Udovice, žene, majke i očevi ubijenih hrvatskih branitelja trebali bi prvi položiti vijence, a tek nakon njih kojekakve delegacije. Inače radimo cirkus od komemoracije na kojoj političari paradiraju - govori nam Miljanić.

U škabrnjskoj osnovnoj školi je oko 200 djece, u kojoj svi vide nadu. Danas u Škabrnji ne bi trebalo biti mina, imaju atest da je sve razminirano.

PRATITE UŽIVO Kolona sjećanja u Škabrnji

U Koloni sjećanja 2500 ljudi

Ono što ih ovih dana muči ista je stvar kao i s ostatkom zemlje. Uz 28 oboljelih, čekaju se posljedice okupljanja oko 2500 ljudi 18. studenog u tom ravnokotarskome mjestu. Imali su COVID-19 redare, maske i dezinficijense, ali brojke zaraženih znaju podivljati upravo nakon takvih druženja. Očekivalo se petstotinjak ljudi, molili su ljude da kod kuća zapale svijeće da se ne dogodi žarište. Ali rana je bila preduboka i došlo je u Škabrnju pet puta više ljudi. Nadamo se, ne i virusa.