Problematični vojni genijalac je volio tuđe žene i stalne sukobe

Sin pruskog pukovnika Ivana Henrika i Marie Anne von Ketteler, Franjo, rodio se u Italiji i školovao kod isusovaca u mađarskom Sopronu. Međutim, zbog tučnjave su ga izbacili iz škole, pa ga je majka upisala u vojnu školu u Požegi. Otac mu je ondje bio na službi, a obitelj je kupila imanje u Pleternici i Brestovcu pa je nastavio živjeti u Hrvatskoj. Međutim, ekscesima sklon mladić, imao je problema tijekom cijelog školovanja. 

Jednostavno je bio problematičan. Stalno je upadao u sukobe i tučnjave, a u jednoj takvoj je mačem ozlijedio vlastitog brata. Ženama je na tržnici krao robu i prijetio im mačem. Iako se majka svojski trudila da ga obrazuje i pretvori u respektabilnog člana društva, Franjo se tome odupirao stalnim nepodopštinama i opetovanim tučnjavama - ispričala nam je prof. povijesti Marta Husić. 

Sudjelovao u 102 dvoboja

Budući da je bio vičan maču, preostala je samo vojna karijera za problematičnog dječaka. Svoj uspon započeo je sa 16 godina kada se pridružio vojsci i grof Nikola Palffy ga je imenovao barjaktarom. No zbog stalnih dvoboja i tučnjava, nadređeni nemaju osobito dobro mišljenje o njemu. Prema nekim podacima, Franjo Trenk je sudjelovao u 102 dvoboja. Ukupno je preživio 14 ranjavanja. U Petrovaradinu je upoznao Josephine von Tiller, kćer upravitelja tvrđave. I ona se zaljubila u njega, pa je posredstvom njezine majke i njegova oca u konačnici sklopljen brak.

Često završavao u tuđim krevetima

- O barunu Trenku je puno toga nejasno i povijest još štošta može i treba doznati. No poznato je kako on nije bio obiteljski tip čovjeka i unatoč prividnom miru jer se skrasio uz ženu i četvero male djece, zapravo je žudio za sukobima i ratovanjem. Naizgled se posvetio ekonomiji naslijedivši imanja u Pleternici i Brestovcu, no vjerojatno je i zbog nezadovoljstva mirnim životom kao veliki ljubitelj žena često završavao i u tuđim krevetima. Sve je to rezultiralo čestim prigovaranjem supruge i općenitim nezadovoljstvom - istaknula je prof. Husić. Snalažljivi Trenk u međuvremenu je smislio kako bi prosperirao osnivanjem vlastite regimente, plaćeničke vojske koja bi ratovala za novac. 
- Naime, u to vrijeme u Slavoniji je još bilo turskih upada, a opustošenim krajevima su harali hajduci koji su pljačkali i palili ono što je ostalo. Trenk je ovdje vidio priliku za sebe - kazala nam je Husić. Zato se s idejom o osnivanju vojske javio austrijskom vojskovođi Karlu Sekendorffu, no ovaj ga je odbio. 

U Rusiji ga osudili na smrt

- Ljutit zbog odbijanja, Trenk se uputio u Rusiju kako bi ondje ponudio ideju o pandurima. U međuvremenu su mu supruga i sva djeca, četvero mališana, dobili kugu i umrli. Trenk više nije imao razloga vraćati se u Hrvatsku, pa je odlučio ostati u ruskoj vojsci gdje su ga primili na mjesto konjičkog satnika. No i dalje problematične naravi, izazivao je sukobe, svađe i dvoboje. Nakon tučnjave sa uglednikom, grofom Kumingtonom, osudili su ga na smrt strijeljanjem -  ispričala nam je prof. Husić te dodala kako su se za njegovo pomilovanje tada zauzele dvije žene. Prijateljica njegove pokojne supruge te supruga generala Romjancova iz ruske vojske. Ostaje nejasno u kakvim su odnosima bili i zašto su baš one istupile za njegovu glavu, jer kaznu su mu u posljednji čas prenamijenili. Kaznili su ga sa šest mjeseci zatvora i oduzeli su mu imovinu koju je stekao u Rusiji. Zato se vraća na svoja imanja u Slavoniju i ondje kreće ispočetka. 

- Kako bi se branio od učestalih hajdučkih napada, osnovao je svoju četu, tzv. Spahijske pandure. U to vrijeme na prijestolje stupa Marija Terezija. Osporavajući joj pravo na krunu, Prusi, Bavarci, Španjolci i Francuzi napadaju Austriju. Tada barun Trenk ponovno nudi osnivanje čete koja bi se sastojala od 1000 pandura i on bi ih opremio o svom trošku, ali bi zato za novac ratovali za krunu. Marija Terezija je pristala - objasnila je prof. Husić. 

Trenk je dobio čin bojnika, a vojne oblasti u Slavoniji i Srijemu dobile su informaciju o dopuštenju za osnivanje Trenkovih pandura kojima je vrhovni zapovjednik Franjo Trenk. Mahom pomilovani hajduci javljaju se u četu i u vrlo kratkom razdoblju Trenk je uspio sakupiti 1000 ljudi voljnih ratovati za njega. Česta se okuplja u Osijeku, a potom odlaze u Šlesku. 

Miljenik carice Marije Terezije

- Proglasili su i pravila ponašanja prema kojima nitko od pandura nije smio piti na dužnosti i trebao se kloniti izgreda kako ga ne bi izbacili iz čete. Sav osvojeni ratni plijen smjeli su zadržati za sebe, a kraljevska blagajna im isplaćivala mjesečnu plaću. Trenk je za njih osmislio posebno dizajnirane uniforme koje su nalikovale osmanlijskim odorama. Nosili su crvenu kabanicu, crnu kapu i plave hlače. Imali su na raspolaganju četiri kubure, jatagan odnosno dugi nož sa drškom od bjelokosti te jedan manji lovački nož koji je imao ugravirane riječi vivat pandur. Uz to su dobili tursku sablju i pušku - istaknula je prof. Husić. 

Vojnici su brijali glave, a bili su poznati kao izrazito svirepi. Kako bi ostavili poseban dojam na neprijatelje, Trenk je uveo i vojnu glazbu, bubnjare koji su hodali zajedno sa četom te uz frulu i činele svirali koračnice najavljujući tako neprijatelju svoj dolazak I izazivajući nelagodu u njihovim redovima. Četa je u počasnom mimohodu 27. 05. 1741. predstavljena carici i njezinoj obitelji, a nakon toga započeo je pohod na bojna polja diljem zemlje. Trenk je zahvaljujući pandurima i vojnim uspjesima u bitkama postao caričin miljenik. 

Unatoč ozljedama jurio je na bojište

- Njegova vojska je bila na takvom glasu da postoji zabilježen događaj prema kojem se neprijateljska, brojno nadmoćnija vojska, razbježala čuvši da dolaze Trenkovi panduri. No unatoč tom uspjehu, Trenk nije mogao protiv svoje naravi. I dalje bio sklon ženama i izgredima. U raznim bitkama je pretrpio opasne i teške ozljede, ali se vraćao na bojište čim se oporavio. Nakon uspostave mira 1745. godine, uz dopuštenje carice vojnici su se zajedno sa Trenkom vratili Slavoniju. U to vrijeme ondje su nakon turske okupacije izbijale bune seljaka nezadovoljnih lošim uvjetima života, pa su tako i Trenkova imanja bila zahvaćena nemirima. Uz pomoć vojske ugušio je pobunu, a revoltirane seljake uključio u svoju vojsku koja je tada već brojila oko 3.000 ljudi - ispričala je prof. Husić. 
Ipak, nemirni duh i opet Trenka nije zadržao u Hrvatskoj. Zbog stalnih svađa o provokacija, ljutiti Trenkovi neprijatelji podignuli su pred Ratnim vijećem u Beču tužbu protiv njega. Počeo je kazneni postupak temeljem prijave da je grub prema podređenima, da siluje žene, pronevjerio je novac iz državne blagajne, prodavao časničke činove, organizirao je bunu protiv carice, a namjerno je pruskog kralja Fridriha II pustio, iako ga je mogao zarobiti I time okončati dugogodišnji sukob. 

Doživotni zatvor

- To je bio montirani proces, no zbog svoje nagle ćudi Trenk je i tijekom suđenja prijetio protivnicima. Osudili su ga na smrt odrubljivanjem glave, no carica Marija Terezija zatražila je reviziju postupka. Slučaj su revidirali još dvaput, no Trenku nije bilo spasa. U posljednjoj reviziji ipak odlučili su da ga neće pogubiti, nego su kaznu prenamijenili u doživotni zatvor. Ostavili su mu mogućnost da prizna nedjela te od carice Marije Terezije temeljem svoje poniznosti izmoli oprost, međutim on zbog svog ponosa i osjećaja za pravdu na to nikada nije mogao pristati -  kazala je prof. Husić. 

Trenka su na odsluženje kazne odveli u tamnicu u Moravskoj, u Spielbergu. Ondje je Trenk pisao svoje memoare, a umro je 4. listopada 1749. godine u dobi od samo 39 godina života. Sahranili su ga u ondašnjoj kapucinskoj crkvi prema njegovoj želji. 

Novce ostavio izvanbračnoj kćeri?

- Čak i njegova oporuka ostavlja mjesta kontroverzama, pa je tako 4.000 guldena ostavio jednogodišnjoj Katarini Rotter, inače kćeri zatvorskog poslužitelja. Zna se da ga je poslužiteljeva supruga mogla posjećivati, pa se nameće zaključak da je Katarina bila njegova izvanbračna kći. To nikada nije potvrđeno i ne postoji dokumentacija koja bi to potkrijepila -  zaključila je prof. Husić. 
Trenkovi panduri nastavili su svoje djelovanje i nakon njegove smrti sve do 1748. godine kada su  formalno raspušteni. Međutim, oni su samo prenamijenili naziv, pa su od te godine poznati kao slavonski bataljun Habsburške monarhije koji je kasnije pretvoren u ugarsku pješaku pukovniju. Održala se do 1918. godine kada se rasformirala.