Psiholog o porastu nasilja kod mladih: 'Agresijom žele dobiti status među vršnjacima...'

Brutalno premlaćivanje stranca u Rijeci, potom muškarca u Osijeku te pljačku obojice počinili su mladi, u dobi od tek 17, 18 i 19 godina. Ovakvi slučajevi lede krv u žilama, otkud tolika agresija među mladima, kako je spriječiti, tko je zakazao, o tome smo razgovarali s dječjim psihologom dr. sc. Krešimirom Prijateljem, s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

STRAVA Ovo je bivši MMA borac koji je skakao s dvije noge na Sirijca! Osumnjičen za pokušaj ubojstva

- Ne bih rekao da mladi odjednom postaju agresivni, nego da se kod dijela mladih nakuplja više rizičnih čimbenika istodobno. Agresija rijetko nastaje iz jednog razloga. U pozadini često vidimo slabiju emocionalnu regulaciju, impulzivnost, osjećaj ugroženosti ili poniženja, teškoće u obitelji, izloženost nasilju, vršnjački pritisak, potrebu za statusom u grupi i školsko okruženje u kojem se nasilje ne zaustavi dovoljno rano - ističe dr.sc. Krešimir Prijatelj.

Kod adolescenata je, kaže, posebno važno razumjeti da se agresija ponekad koristi kao način da se stekne moć, pripadnost ili "poštovanje" među vršnjacima.

'Svatko ima svoj dio odgovornosti'

- Danas tome dodatnu težinu naravno daje i digitalni prostor. Naime, sukob više ne završava na školskom hodniku ili ulici, nego se može snimiti, dijeliti, komentirati i pretvoriti u sadržaj koji dobiva pažnju. Za dio mladih ta mogućnost viralnosti pojačava potrebu za dokazivanjem, a algoritmi često nagrađuju upravo sadržaje koji izazivaju šok, bijes, ismijavanje ili poniženje. To ne znači da su društvene mreže same uzrok nasilja, ali mogu pojačati dinamiku publike, srama i statusa, zbog čega nasilje postaje vidljivije, brže se širi i ponekad dobiva dodatnu "nagradu" kroz pažnju vršnjaka. Istraživanja općenito pokazuju da agresivno ponašanje proizlazi iz međudjelovanja individualnih, obiteljskih, vršnjačkih, školskih i širih društvenih čimbenika, a ne iz jednog izoliranog uzroka - ističe.

Na pitanje je li sustav zakazao, tko točno i što bi trebao napraviti, navodi da je kod ovakvih događaja najlakše tražiti jednog krivca, ali to obično nije dovoljno točno.

- Ako dođe do ozbiljnog nasilja među mladima, to je znak da je negdje izostalo rano prepoznavanje rizika, pravodobna reakcija ili koordinacija odraslih. Sustav čine obitelj, škola, stručne službe, centri za socijalnu skrb, zdravstveni sustav, lokalna zajednica i policija kada je potrebno. Svatko ima svoj dio odgovornosti. Roditelji trebaju postavljati jasne granice i biti emocionalno prisutni. Škole trebaju imati jasne protokole, ali i stvarno ih provoditi. Stručne službe trebaju reagirati prije nego što problem eskalira. Socijalni i zdravstveni sustav trebaju biti dostupniji, brži i bolje povezani. Nije dovoljno nakon incidenta pitati tko je kriv, nego i tko je ranije vidio znakove i što se tada poduzelo - naglašava psiholog.

KOMENTAR BORISA RAŠETE Dok 'institucije rade svoj posao', strance mlate, a policija reagira kad izađe snimka...

Govoreći o prevenciji nasilja ističe kako ona ne može početi tek nakon tučnjave.

- Ona počinje puno ranije: učenjem djece kako regulirati ljutnju, kako riješiti sukob bez ponižavanja i osvete, kako tražiti pomoć i kako prepoznati pritisak grupe. U školama trebaju postojati jasna pravila protiv nasilja, ali i svakodnevni rad na odnosima, empatiji, mentalizaciji i odgovornosti. Roditeljima je potrebna podrška u postavljanju granica bez grubosti i u prepoznavanju promjena u ponašanju djeteta. Kod mladih koji već pokazuju rizična ponašanja, treba uključiti individualni rad, obiteljsko savjetovanje i po potrebi psihijatrijsku procjenu. Najbolja prevencija nije samo kazna nakon incidenta, nego rana, dosljedna i povezana reakcija odraslih prije nego što nasilje postane obrazac - istaknuo je.

'Ne normalizirati nasilje kao "dječje dokazivanje"

U praksi često, kaže, vidimo da roditelji ne žele biti strogi jer se boje da će izgubiti bliskost s djetetom, pa granice postanu nejasne, promjenjive ili se postavljaju tek kada problem već eskalira.

- Djeci i adolescentima granice nisu suprotnost ljubavi, nego jedan od oblika sigurnosti. Roditelj ne treba biti grub, ali treba biti jasan, dosljedan i emocionalno stabilan: "Razumijem da si ljut, ali ne možeš prijetiti, udarati ili ponižavati". Važno je da se ljutnja ne zabranjuje kao emocija, nego da se dijete uči kako je regulirati. Primjerice stati, umiriti tijelo, imenovati što se događa, učiti odgoditi reakciju i preuzeti odgovornost. Kada odrasli stalno popuštaju, opravdavaju ili umanjuju agresivno ponašanje, dijete ne uči samokontrolu, nego poruku da će okolina izdržati ili sanirati posljedice umjesto njega - naglasio je psiholog Krešimir Prijatelj,

Važno je, dodaje, ne normalizirati nasilje kao "dječje dokazivanje" ili prolaznu adolescentnu fazu.

STRAŠNO NOVO NASILJE U Osijeku mlatili invalida i ukrali mu bicikl: 'On je gluhonijem, sve su mu uzeli'

- Sukobi među mladima postoje od davnina, ali fizičko nasilje, ponižavanje, snimanje i grupno navijanje nisu bezazleni oblici impulzivnosti, nego obrasci koje mi odrasli moramo jasno zaustaviti. Posebno je važno raditi i s promatračima, jer vršnjačka publika često održava nasilje. Primjerice, netko možda ne sudjeluje izravno, ali snima, potiče, dijeli sadržaj ili šuti iz straha da se ne izdvoji. Zato prevencija ne može biti usmjerena samo na počinitelja i žrtvu, nego na cijelu vršnjačku skupinu. Kazna sama po sebi nije dovoljna, ali bez jasne posljedice nema stvarnog učenja odgovornosti. Najviše rezultata može donijeti tako da se jasno zaštititi žrtvu, imenuje nasilje, uključe roditelji, procijeni rizik, radi s djetetom i obitelji te prati ponašanje kroz vrijeme. Na kraju dana, nasilje među mladima nije samo problem jednog djeteta ili jedne obitelji. Ono je signal da trebamo ranije, mirnije i odlučnije reagirati kod kuće, u školi i u zajednici. Djeci trebaju bliskost i razumijevanje, ali jednako tako im trebaju granice, odgovornost i odrasli koji neće okretati glavu - zaključuje.