Ukrajinka Ella Kravchenko (34), psihologinja i djelatnica Hrvatskog Crvenog križa, u Hrvatsku je došla kao djevojčica. Pomaže ljudima iz svoje zemlje
Psihologinja iz Ukrajine: ’U Hrvatskoj sam pronašla dom i odlučila pomagati drugima'
Te prve dane pamtim po snažnom osjećaju bespomoćnosti, ali i po snažnoj potrebi da učinim nešto - da pomognem, budem korisna, govori nam Ella Kravchenko (34), psihologinja i zaposlenica Hrvatskog Crvenog križa, rodom iz Ukrajine.
U Hrvatsku se doselila kao djevojčica. Znanje jezika i psihološka struka učinili su je idealnom osobom za pružanje pomoći Ukrajincima koji su u Hrvatsku stigli nakon izbijanja potpune ruske agresije u veljači 2022. godine.
- Doselila sam se s devet godina. Prilično sam se brzo prilagodila jer sam odmah krenula u školu. To mi je puno pomoglo u učenju jezika i snalaženju u novoj sredini. No dolazak nije bio bez izazova - živjeli smo u manjoj sredini na moru, gdje sam se susretala s predrasudama, pa čak i s bullyingom. Ipak, razvila sam otpornost i to iskustvo mi je danas dragocjeno - dodatno me motiviralo za rad u području psihologije, osobito s ranjivim skupinama - prisjeća se Ella. Dan početka ruske invazije, 24. veljače 2022., duboko je urezan u njezino sjećanje.
- Probudio me poziv oca koji je tad živio u Ukrajini. Rekao mi je da je rat počeo i da ide braniti naš rodni grad. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Šok, panika, suze, strah za bližnje... Iako fizički daleko, emocionalno sam bila potpuno uvučena u taj kaos. U prvim danima osjećala sam nemoć, ali i snažan poriv da pomognem - upravo taj impuls me potaknuo da se priberem i aktivno uključim u pružanje psihološke podrške - govori Ella. U to vrijeme bila je pripravnica u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, ali njezina želja da pomogne sunarodnjacima dovela ju je do Hrvatskog Crvenog križa.
- Zahvaljujući kombinaciji psihološkog znanja i poznavanja jezika, ubrzo sam dobila ponudu za rad u Službi za zaštitu migranata. Bio je to prirodan nastavak mojeg profesionalnog puta - objašnjava Ella. Njezina uloga bila je višestruka - osim psihološke podrške, često je djelovala i kao prevoditeljica jer je nedostajalo osoba koje govore i ukrajinski i hrvatski jezik.
- U početku je najveći izazov bio nedostatak prevoditelja, zbog čega sam istovremeno obavljala više uloga. Znalo se dogoditi da primam hitne pozive u noćnim satima, primjerice iz bolnica, gdje sam bila potrebna kao tumač. Htjela sam pomoći što više ljudi, ali količina posla bila je golema i znala sam biti iscrpljena - priznaje Ella. No upravo zahvaljujući poznavanju jezika, kulture i osobnom migracijskom iskustvu, uspjela je brže uspostaviti povjerenje i razumijevanje s onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
- Za razliku od kolega koji imaju veliko iskustvo s različitim skupinama migranata, moje je bilo više vezano uz lokalno stanovništvo. Ipak, u ovoj situaciji bilo je jako važno što sam dijelila jezik i kulturu. Znala sam kako se osjećaju i što prolaze. To je pomoglo u izgradnji odnosa povjerenja - kaže Ella. Kao psihologinja rat vidi kao jedno od najtežih iskustava koje pojedinac može doživjeti.
- Rat narušava temeljni osjećaj sigurnosti i predvidivosti svijeta - dva ključna faktora za psihološku stabilnost. U pojedinaca često susrećemo stresne reakcije, tjeskobu, depresiju, nesanicu, osjećaj gubitka kontrole. S vremenom se mogu razviti i ozbiljniji poremećaji poput PTSP-a - kaže Ella.
Rodbinu u Ukrajini redovito kontaktira, iako je zabrinuta.
- Moj otac je u međuvremenu preminuo, ali ostatak obitelji je još tamo. Stariji članovi ne žele napustiti svoje domove. Često sam zabrinuta, ali trudimo se razgovarati i o običnim stvarima, zadržati pozitivan ton. Ne želimo da rat preuzme svaki dio naših života - rekla je Ella.
Kad govori o integraciji ukrajinskih izbjeglica u hrvatsko društvo, ističe važnost pristupa obrazovanju, radu i zdravstvu, ali i emocionalne podrške.
- Za uspješnu integraciju potrebno je osigurati stabilnost i sigurnost, ali i prostor za očuvanje vlastitog identiteta. Jezik je važan, no jednako važno je prihvaćanje od strane zajednice. Oni koji su se uključili u društvo kroz rad, školu ili volontiranje uglavnom su se već dobro snašli. Ključ je u toj dvosmjernoj dinamici - podršci zajednice i angažmanu samih ljudi - rekla je Ella.
Na pitanje osjeća li se više kao Ukrajinka ili Hrvatica odgovara iskreno: “Kako kad! Često kažem ‘naši’, pa se sama pitam - koji naši? Moje srce je podijeljeno. Hrvatska mi je dom već 25 godina, ali Ukrajina je moj temelj i djetinjstvo. No ne bih se vratila živjeti u Ukrajinu - previše sam se navikla na hrvatski način života”.
Trenutačno je na porodiljnom dopustu, posvećena majčinstvu.
- Želim nastaviti pružati psihološku podršku Ukrajincima u Hrvatskoj - zaključila je Ella.