Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Putinov otac: 'Što da radim s Vladimirom? Da ga ubijem, ili?'

PRVI DIO Knjiga 'Novi car' novinara NY Timesa Stevena Lee Myersa opisuje nevjerojatnu priču o putu do moći Vladimira Putina. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton s izvatcima iz knjige, koja je na svim kioscima

Autor 24sata

Novi car - 1. dio

Vladimir Vladimirovič Putin rođen je 7. listopada 1952., u gradu koji je i dalje bio izbrazdan ožiljcima opsade, koji je patio od siromaštva, koji je bio još sav u strahu. Staljinova je megalomanija, čak i u pobjedi, zapala u paranoju i odmazdu. Tijekom kasnih 1940-ih gradska je ratna elita, i civilna i vojna, podlegla čistki poznatoj pod nazivom Lenjingradska afera. Deseci službenika Partije i njihovi rođaci bili su uhićeni, zatvoreni, prognani ili strijeljani.

Odani građani suzdržavali su se od toga da progovore, bilo zbog straha ili zbog sudioništva u zločinima koji su bili počinjeni, a među njima su bili i potomci muškarca koji je uživao toliko povjerenje da je katkad kuhao i za samog Staljina. Malo je ljudi čiji su se životi isprepleli sa Staljinovim, čak i nakratko, “prošlo bez ozljeda”; Vladimir Vladimirovič Putin poslije će se prisjetiti, “no moj je djed bio jedan od njih.Iako nije mnogo o tome govorio. Moj je djed prešućivao većinu svojega prošlog života. Ni moji roditelji nisu mnogo govorili o prošlosti. Općenito, nitko nije.” 

Očevo ratno iskustvo – šepanje s kojim se nosio cijeli život, koje se uvijek naizgled pogoršavalo kada bi zahladilo – očito je ostavilo snažan dojam na njegova sina. Nakon rata, stariji je Vladimir nastavio raditi u Jegorovljevoj tvornici na Moskovskom prospektu, koja je pravila vagone za državne željeznice i podzemne željeznice. Kao član Komunističke partije postao je predstavnikom tvorničke partije, aparatčik radničke klase koji je osiguravao strogost, vjernost, disciplinu i, najviše od svega, oprez.

Život u stanu bez tople vode i kade

Radeći taj posao, dobio je pravo na jednu sobu – šesnaest četvornih metara – u oronulom komunalnom stanu na petom katu nekoć elegantne stambene zgrade iz devetnaestog stoljeća, u Ulici Baskov na broju 12, nedaleko od lenjingradske središnje avenije, Nevskog prospekta i kanala Gribojedova. Putinovi su se ondje uselili 1944., a nakon rata taj su skučeni prostor morali dijeliti s još dvjema obiteljima. Ondje će živjeti više od dva desetljeća. Stan nije imao toplu vodu niti kadu. Hodnik bez prozora služio je kao komunalna kuhinja, s jednim plinskim plamenikom nasuprot sudoperu. Zahod se nalazio u ormaru koji je bio uglavljen ispod stubišta. Stan je grijala peć na drva. Marija je, poput supruga, imala ograničeno obrazovanje.

Deset je dana nedostajalo do njezina četrdeset i prvog rođendana kada se rodio Vladimir. Nakon toliko patnje i gubitaka prema svojem se sinu odnosila kao prema čudu, što se činilo da jest. Radila je razne jednostavne poslove, čistila je zgrade, prala epruvete u laboratorijima, dostavljala kruh, sve poslove koji su joj ostavljali više vremena da se brine za njega. Stariji je par dijelio jednu od soba u stanu; pažljiva židovska obitelj, sa starijom kćeri, Havom, dijelila je drugu. Mlađi se Vladimir, jedino dijete u komunalnom domu, s dragošću prisjećao starijeg para s kojim je provodio jednako vremena koliko je provodio sa svojim roditeljima. Oni su mu postali zamjenski baka i djed, a nju je poznavao kao babu Anju. Ona je, poput njegove majke, bila duboko religiozna. Ruskoj pravoslavnoj crkvi, nad kojom je sovjetski režim provodio represiju, bilo je dopušteno otvoreno funkcionirati tijekom rata kako bi držala narod na okupu, iako će nad njom ponovno biti izvršena represija kada puške utihnu.

Kako će Vladimir poslije pričati tu priču, 21. studenoga, kada je imao sedam tjedana, baba Anja i Marija hodale su po zimskoj studeni do katedrale svetog Preobraženja, žutog spomenika iz osamnaestog stoljeća, izgrađenoga u neoklasicističkom stilu mnogih gradskih crkava, i ondje su potajno krstile dječaka. 

Nije sasvim jasno je li skrivala krštenje zbog straha od strogog supruga ili zbog straha od službene cenzure, iako je njezin sin poslije rekao da ono možda i nije bilo toliko tajno koliko se ona nadala. Malo je toga bilo tajno u Sovjetskom Savezu. Povremeno bi sa sobom vodila dječaka na mise, no u stanu, zbog nedostatka privatnosti, nije držala nikakve ikone ili druge vanjske znakove prakticiranja vjere. 

A očito nije ni raspravljala o svojim vjerovanjima s njim, a posebno ne podrobnije. Tek mu je četrdeset godina kasnije Marija dala njegov krsni križ i zamolila ga da ga blagoslovi u bazilici Svetoga groba u Jeruzalemu kada je prvi put posjećivao Izrael. Vjera je bila prisutna u pozadini dječakova života, zajedno s očevom odanošću komunističkoj sekularnoj ortodoksiji. Ni prema jednom ni prema drugom nije pokazivao preferenciju, iako će neki koji su ga poznavali kasnije reći kako je njegov odnos sa židovskim susjedima u njega usadio neobičnu ekumensku toleranciju i prijezir prema antisemitizmu koji je dugo pogađao rusku kulturu.
Zgrada u Ulici Baskov bio je mladenački svemir Vladimira Putina.

Pozlaćene znamenitosti carske Rusije – Ermitaž, Admiralitet, katedrala Petra i Pavla – nalazili su se blizu, ali su bile tek nešto više od dalekih spomenika u gradskoj veduti. 

U njegovoj obitelji nije bilo poljubaca

Bio je on izdanak proletarijata, a ne sovjetske inteligencije  ili političke elite; tek će kasnije, osvrnuvši se na prošlost, shvatiti kako je bio lišen djetinjstva. Stube do petog kata bile su prepune rupa, zaudarale su i bile su slabo osvijetljene; smrdjele su na znoj i kuhani kupus. Zgradom je vladala najezda štakora koje bi on i njegovi prijatelji lovili s batinama. I to je prolazilo pod igru – sve dok nije zašao za ugao na jednoj strani hodnika. “Odjednom se okrenuo i bacio se prema meni”, prisjetio se. “Bio sam i iznenađen i prestrašen.” 

Oduvijek je bio mršav dječak. Jedno od njegovih najranijih sjećanja o pokušajima odvažnog bijega iz zatvorenog djetinjstva dogodilo se 1. svibnja 1959., možda, ili 1960. Sasvim se prestrašio gužve na “velikom uglu” u Ulici Majakovskoga. Nekoliko godina poslije on i njegovi prijatelji putničkim su se vlakom zaputili u nepoznat predio grada u potrazi za avanturom. Bilo je hladno i nisu imali što
jesti, a iako su potpalili vatru kako bi se ugrijali, vratili su se obeshrabreni, nakon čega ga je stariji Putin za kaznu istukao remenom.
Zgrada u kojoj se nalazio njihov stan bila je sagrađena kružno oko unutrašnjeg dvorišta koje je bilo spojeno s dvorištem susjedne zgrade, koje je zapravo bilo zapušten prostor bez drveća, tek malo bolji od dna otvora za dovod zraka u rudnicima. Dvorište je privlačilo pijance i nasilnike koji su ondje pušili, pili i na druge načine tratili svoje živote. Prema njegovim pričama i pričama njegovih
prijatelja život u dvorištu i poslije u školi učinio ga je grubim, siledžijom koji se nije susprezao braniti se od omalovažavanja i prijetnji, no vjerojatnije je da su, s obzirom na njegovu građu, njega maltretirali. 

Roditelji su ga obožavali, a kada je bio mlađi, nisu mu dopuštali da izlazi iz dvorišta bez dopuštenja. Odrastao je u pretjerano zaštitničkom, iako ne otvoreno nježnom, zagrljaju roditelja koji su čudesno preživjeli i koji bi učinili sve kako bi osigurali da i njihov sin preživi. “Nije bilo poljubaca”, Vera Gurevič, učiteljica koja se zbližila s obitelji, prisjeća se. “U njihovoj kući nije bilo nikakvoga gugutanja.”

Prvoga rujna 1960. Vladimir je krenuo u Školu br. 193, udaljenu tek nekoliko minuta hoda od ulice u kojoj je živio. Imao je gotovo osam godina, a Marija ga prije toga nije bila dala u vrtić, možda zbog prekomjernog opreza. Nedostajale su mu društvene vještine koje bi možda razvio da je odrastao u okruženju s više djece. Prvi se dan pojavio noseći ne cvijeće za učiteljicu, kako je tradicija nalagala, već biljku posađenu u lonac.

'Bio sam huligan, ne pionir...'

U školi je bio nezainteresiran učenik, mrzovoljan i impulzivan, vjerojatno pomalo razmažen. Vera Gurevič zvala ga je zvrkom jer bi ušetao u razred vrteći se u krugovima. Bio je sklon izazivanju nereda, u razredu i izvan njega, i više se volio družiti s dječacima koje je ona smatrala lošim utjecajem poput dvojice starije braće Kovšov.

Uhvaćen je u školi kako nosi nož, a jednom ga je zbog delinkvencije ukorio partijski komitet u susjedstvu, koji je prijetio poslati ga u sirotište. Zbog ponašanja nije mu bilo dopušteno pristupiti pionirima, omladinskoj organizaciji Komunističke partije čije je članstvo bilo svojevrstan obred inicijacije; do trećeg razreda, bio je jedan od tek nekoliko učenika koji, među četrdeset i pet sveukupno, nisu pristupili toj organizaciji. Njegov otac, kao partijski nadzornik, mogao je biti samo poražen takvim upadljivim neuspjehom, koji je Vladimir poslije opisao kao pobunu protiv oca i sustava koji ga je okruživao. “Bio sam huligan, ne pionir”, rekao je. 

Vera Gurevič, koja ga je upoznala u četvrtom razredu, konačno se požalila njegovu ocu kako je dječak inteligentan, ali neorganiziran i nezainteresiran.

“Ne ispunjava svoj potencijal”, rekla je starijem Vladimiru u stanu u Ulici Baskov, koji je opisala užasnim, “tako hladan, jednostavno grozan.” “Pa, što ja mogu učiniti?” odgovorio je Vladimir Spiridonovič. “Ubiti ga ili što?”

Vladimir i Marija svejedno su obećali Gurevič da će obuzdati svojeg sina. Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom, iako je mršavi dječak brzo odustao kada mu je, kako je rekao, udarac slomio nos. Umjesto toga okrenuo se borilačkim vještinama, očito protivno željama svojih roditelja, počevši vježbati sambo, sovjetski stil koji je kombinirao džudo i hrvanje i koji je bio prikladniji njegovu niskom stasu i “ratobornoj prirodi.” Jedan od njegovih trenera bio je presudni utjecaj u njegovu životu.

Anatolij Rahlin radio je u klubu Trud, nedaleko od Ulice Baskov, a 1965. Putin, koji je tada bio u petom razredu, odlučio se ondje učlaniti. Rahlin je morao uvjeriti Vladimirove roditelje da “ne učimo djecu ništa loše."

Disciplina i strogost samba, a poslije i džuda, zaintrigirala je dječaka kao ništa dotad. Borilačke vještine promijenile su mu život pružajući mu sredstvo da se suprotstavi većim, jačim mladićima. “Bio je to alat kojim sam se istaknuo u čoporu”, reći će. Također mu je donio novi krug prijatelja, posebno dvojicu braće, Arkadija i Borisa Rotenberga, koji će ostati uz njega ostatak života.

'Upravo me sport odvukao s ulice...'

Borilačke vještine pružile su mu vjeru koju nije pronašao ni u religiji ni u politici. Bilo je to više od sporta, vjerovao je; bila je to filozofija. “Upravo me sport odvukao s ulice”, jednom se prisjetio. “Iskreno, dvorište nije bilo dobra okolina za dijete.” 

To ga je možda i najviše preobrazilo. Njegove tvrdnje da je živio život džungle zvučale su više kao razmetanje hrabrošću. Bijeda dvorišta i njezini ponižavajući stanovnici možda su ga nekoć intrigirali, no isto su tako usadili prijezir prema piću i pušenju, prema lijenosti i neredu. Ipak, kada je otkrio strast prema borilačkim sportovima, počeo je pokazivati čeličnu odlučnost da uspije. Budući da je Trud za svoje članstvo zahtijevao pristojne ocjene, počeo se truditi u školi, a do šestog su se razreda njegove ocjene poboljšale. Vera Gurevič i njegovi razredni kolege omogućili su mu ulazak u pionire, zakašnjelo se obrativši školskom predstavniku moleći ga da napravi izuzetak zbog njegovih prijašnjih propusta. Njegova ceremonija primanja bila je održana u Uljanovki, rustikalnom selu koje se prije zvalo Sablino, gdje je nekoć živjela Lenjinova sestra. 

Unutar nekoliko tjedana postao je vođa školske pionirske grane, što je bila njegova prva rukovodeća pozicija. Do osmog razreda bio je među prvima odabranima koji su se pridružili Komsomolu, omladinskoj organizaciji Komunističke partije.

Bila je to potrebna stepenica k onomu za što je uskoro otkrio da je njegov životni poziv.
 

Kraj prvog dijela

 

Knjigu "Novi car: uspon i vladavina Vladimira Putina" možete kupiti na svim kioscima za samo 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari 63 Pogledaj sve komentare
  • Avatar zelenbostan
    zelenbostan Petak, 12.10.2018. u 07:55

    najveći državnik današnjice, čovjek nevjerojatne karizme. Svi ostali svjetski čelnici nisu mu ni do koljena. Bog ti dao zdravlja i dug život, Vladimire Vladimiroviču!

  • Avatar marko_5
    marko_5 Petak, 12.10.2018. u 07:29

    naprijed Vladimire !!! ... te skidaj sa nas germansku cizmu sazdanu od lazi

  • Avatar bcelija
    bcelija Petak, 12.10.2018. u 08:56

    Spasitelj Rusije! Bez njega Rusija bi bila ovo što gledamo doma.

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message