'Radije ću napraviti dobro djelo nego trošiti vrijeme u kafićima'

Vedar i nasmijan Luka Brkić (15) dočekao nas je na ulazu u azil u Dumovcu gdje već devet mjeseci provodi svaki slobodan trenutak. Nije mu teško putovati vlakom iz Zagreba kako bi već u devet ujutro stigao do napuštenih ljubimaca s kojima se druži do 18 sati. Vrlo dobar je učenik Obrtničke industrijsko graditeljske škole gdje se školuje za dimnjačara, a sada je na školskim praznicima pa ima više vremena za rad u azilu

Zaljubio se u volontiranje

Luka kaže da će uvijek radije napraviti neko dobro djelo nego potrošiti vrijeme na kafić ili izlazak u klub. Tijekom školske godine najmanje jedanput na tjedan dolazio je u azil nakon nastave.

– Nikad nismo doma imali psa iako sam ga jako htio. To je i razlog zašto sam došao. Čuo sam da su ovdje volonteri uvijek dobro došli, a kad sam roditeljima rekao da me to zanima, pristali su vjerujući da će me vrlo brzo pustiti entuzijazam. Sad su se uvjerili da nije tako, a ovime se planiram baviti cijeloga života, dokle god budem mogao – započinje svoju priču Luka i dodaje kako ga prijatelji nisu zadirkivali zbog odabira.

Uspio je nagovoriti i prijatelje da mu se pridruže

– Emotivno ovo je vrlo teško. Kad vidite i čujete sve te nesretne sudbine ne možete se ne sažaliti nad njima. Čovjek bi ih sve uzeo i odveo doma, no naravno, ne može. Većina pasa se boji ljudi i vjerojatno su doživjeli razne traume. U ovih devet mjeseci vidio sam svašta. Bilo je pretučenih pasa, onih na kojima su gasili čikove... Tužno. Ali zato se još jače trudimo promijeniti situaciju i psima pokazati da nisu svi ljudi loši – prepričava Luka dodajući kako u azilu boravi i do 180 pasa te 30-tak mačaka.

Neki psi ondje provedu većinu života, ali na kraju ih sve uspiju udomiti. – Kad sam tek došao upoznao sam psa s kojim sam se odmah povezao. Bila je to ljubav na prvi pogled i s njim sam provodio najviše vremena. Prije dva tjedna otišao je u Njemačku gdje su ga dočekali novi vlasnici. Istovremeno sam tužan i sretan zbog njega, ali eto. Ima nade za svakoga. Vidio sam pse koji su ovdje bili i po 15 godina, a uspjeli smo ih udomiti – iskreno priznaje mladić.

Njegov volonterski posao uključuje svaku vrstu pomoći radnicima azila, brigu o životinjama, šetanje pasa i doček potencijalnih udomitelja. - To mi je jako zanimljivo. Ljudima je naše mišljenje i procjena prilično važna i često poslušaju naš savjet. Dobra stvar je što ljudi koji dolaze ovdje stižu bez predrasuda. Odlučili su udomiti ljubimca radije nego ga kupiti, a to je prava stvar jer ljubimci koji se kupuju imaju daleko lakši i jednostavniji život od ovih ovdje. Baš zato ovima treba sva ljubav koju im možemo pružiti, pa i kad odu iz azila - kaže Luka.

- Primjerice, jedanput na mjesec po odlasku iz azila provjeravamo stanje psa kojeg je netko udomio. Tako smo nedavno imali veliku potragu. Gospođa je udomila dva starija psa, braću. Nekako su pobjegli iz dvorišta i dok smo jednog brzo pronašli, potraga za drugim je potrajala. Psi su inače jako vezani i svo vrijeme su provodili zajedno, pa je bilo teško gledati kako jedan pati dok drugog nema. Odbijao je hranu i bio je zaista utučen. Svi volonteri smo se uključili i tražili drugog psa i uspjeli smo ga pronaći. Kad su se njih dvojica opet našla zajedno, to je bila nevjerojatna i neopisiva sreća – kazao je Luka.

- Zahvaljujući njegovom posredstvu prilikom dolaska budućih udomitelja, najmanje desetak pasa pronašlo je svoj dom zauvijek. Na pitanje kako mladić čiji vršnjaci razmišljaju o zabavi i izlascima svoje veselje pronalazi u ovakvom poslu, spremno je odgovorio: Ja sam čudna osoba. Priznajem. Volim izlaske, ali nisam zaluđen njima. Radije ću učiniti nešto dobro što ima vrijednost, a klubova će uvijek biti – zaključio je uz osmijeh.

Inače, psi sa kojima se tijekom našeg susreta družio zovu se Aki i Anabel i oni su za udomljavanje, pa ukoliko netko od čitatelja u njima prepozna svog ljubimca i prijatelja, slobodno se može javiti u Dumovec. Luka će mu rado ispričati sve o tim psima i objasniti zašto su baš oni idealni ljubimci.