Radije je izabrala giljotinu: Nije htjela izdati brata i prijatelje...

Nacistima su mladi studenti Sophie Scholl i njezin brat Hans kao i svi ostali pripadnici Bijele ruže, najpoznatijeg pokreta otpora u nacističkoj Njemačkoj, bili izdajnici koje je trebalo po kratkom postupku smaknuti. To su i napravili na današnji dan 1943. u Münchenu.

Sophie Scholl, članica tajnog protunacističkog nenasilnog pokreta otpora Bijela ruža (Die Weisse Rose), pogubljena je tako nepuna tri mjeseca prije svog dvadeset i drugog rođendana.

Naime, Sophie, njen brat Hans i nekoliko njihovih prijatelja dijelili su letke kojima pozivaju Nijemce na pasivni otpor nacistima. U veljači 1943. Sophie i Hans donijeli su na fakultet kovčeg pun pamfleta. Na brzinu su bacili letke po praznim hodnicima za studente kojima je nastava trebala uskoro završiti. Uvidjevši da je još kopija letaka ostalo, odlučili su da bi bilo šteta ne podijeliti i njih. Vratili su se u atrij i popeli stepenicama do najvišeg kata. Sophie je bacila ostale pamflete u zrak.

Odbila nagodbu sa Gestapom

Tada ih je vidio čuvar koji je odmah pozvao policiju. Gestapo je uhitio brata i sestru, ali i druge članove „Bijele ruže“, a i sve koji su na bilo koji način bili povezani sa grupom su ispitali. 

Nakon što su uhićeni 19.veljače prilikom ispitivanja, Gestapo je Sophie ponudio nagodbu. Ako za dijeljenje letaka i sve antirežimske aktivnosti okrivi brata i ostale članove pokreta, zauzvrat će joj život biti pošteđen. No ona je kategorički odbila taj prijedlog. A branitelju kojem su im dodijelili rekla je: Ako mog brata osude na smrt meni ne smijete dati blažu kaznu jer ja sam jednako kriva kao i on - kazala je.

Izvedeni su pred zloglasnog suca i notornog nacistu Rolanda Freislera koji ih je proglasio krivim za izdaju. U pet sati poslijepodne na današnji dan 1943. godine pogubljeni su na jednoj od 20 giljotina koje je Hitler dao izraditi posebno za izdajnike.

Mlada Sophie na suđenju je drsko odbrusila sucu: "Netko je na kraju morao početi. Ono što smo mi rekli, tako misli mnogo drugih. Samo se ne usude to kazati."

'Što znači moja smrt..'

Else Gebel koja je dijelila ćeliju sa Sophie zapisala je njezine posljednje riječi prije no što je odvedena na suđenje:

“Tako je sjajan sunčan dan, a ja moram ići. Ali koliko njih mora umrijeti na frontu ovih dana, koliko mnogo mladih, obećavajućih života. Što moja smrt znači ako će zbog naših akcija tisuće biti upozoreni...”
I zaista je bilo tako. Nakon njezine smrti kopije šest pamfleta prošvercane su iz Njemačke u Englesku. A nekoliko milijuna kopija bačeno je po Njemačkoj 1943.godine

Čuvar koji je bio nazočan smaknuću izjavio je:

"Otišla je a da nije ni okom trepnula. Nitko od nas nije razumio kako je to moguće. Krvnik je rekao kako nije nikada vidio da je itko otišao u svoju smrt na način na koji je ona to učinila.“

Hansove posljednje riječi su bile: Živjela sloboda!

Odgajana da misli svojom glavom

Sophie Scholl rodila se u mjestu Forchtenberg 9. svibnja 1921. u obitelji s dvije sestre i dva brata. Provela je bezbrižno djetinjstvo. Otac joj je bio gradonačelnik Forchtenberga, religiozan čovjek uvijek otvoren za dobru, argumentiranu raspravu. Malena Sophie tako je odrasla okružena sa obitelji i prijateljima koji su dijelili kritički pogled na tadašnji Hitlerov režim.

Bila je nadarena za crtanje i slikanje, a voljela je književnost, umjetnost, glazbu.. Njen krug prijatelja često je planinario, skijao i plivao. Bili su uzorni njemački građani srednje klase koji su težili visokom obrazovanju. Voljeli su svoju državu i željeli da njihova zemlja bude najljepše mjesto na svijetu za život. No nisu mogli samo mirno stajati ako mnogi drugi i praviti se da ne znaju što se događa oko njih. 

U Münchenu je Sophie studirala teologiju i biologiju. Njen brat sa još nekoliko prijatelja bio je autor protunacističkih letaka kojima se pozivalo na politički otpor Trećem Reichu. Kad je doznala za bratovu tajnu aktivnost inzistirala je da im se pridruži. 

'Mi smo vaša grižnja savjesti'

Aktivizam Bijele ruže  bio je pasivni otpor po uzoru na američke studente koji su se na taj način borili protiv rasne diskriminacije. Tiskali su pamflete i dijelili ih na fakultetu i drugim mjestima. Pisali bi riječ "Sloboda" na pročeljima zgrada.
U jednom od pamfleta su napisali: 'Nećemo šutjeti. Mi smo vaša grižnja savjesti. Bijela ruža vas neće ostaviti na miru.'

Uže vodstvo te grupe činili su: Willi Graf, Christoph Probst, Alexander Schmorrell, Hans Scholl i Sophie Scholl. Najstariji Schmorrell, imao tek 25 godina. Kasnije im se pridružio i profesor Kurt Huber (49), koji je predavao filozofiju na Sveučilištu u Münchenu. Sve pripadnike ove skupine povezivala je zajednička mržnja prema Hitleru i njegovom režimu. Neki od članova grupe su bili i unovačeni u Wehrmacht, pa su osobno svjedočili stravičnim nacističkim zločinima.

Alexandar Schmoller i profesor Huber su pogubljeni nekoliko mjeseci nakon Schollovih, dok su Willija Grafa mučili šest mjeseci. Kad su shvatili da neće izdati svoje prijatelje i njega su pogubili.

Nakon pada nacizma, Bijela ruža je postala simbol borbe protiv tiranije. Trgovi i škole širom Njemačke dobili su imena po članovima pokreta.

Film iz 2005. Sophie Scholl - posljednji dani nominiran je za Oscara u kategoriji najbolji strani film, a redatelj je služeći se povijesnim arhivima rekonstruirao posljednjih šest dana života hrabre djevojke.