Meidicnske sestre i tehničari za 24sata podijelili su svoje priče o tome zašto su odlučili otići iz Hrvatske. Opisali su što ih je otjeralo, ali i kako su se snašli u inozemstvu te što ih je tamo dočekalo
'Ravnateljica mi je s tugom priznala: Zaposlili su drugu sestru, nisi politički podobna'
Zapošljavanja preko veze, brojni prekovremeni sati, dugotrajna dežurstva, niske plaće, nemogućnost napredovanja bez stranačke iskaznice, uznemiravanja od strane šefova za vrijeme godišnjih i slobodnih dana, sve su to razlozi koji su medicinske sestre i tehničare, za kojima Hrvatska vapi, otjerali iz zemlje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:04
Najviše ih je otišlo u razdoblju od 2015. do 2018., a četvero njih je za 24sata podijelilo svoje priče.
- Već šest godina živim u Nizozemskoj, u Lelystadu, mjestu pola sata udaljenom od Amsterdama. Moj suprug je porijeklom iz Nizozemske, a i prije nego što sam ga upoznala planirala sam odlazak iz Hrvatske ponajviše zbog uvjeta rada, plaće i mogućnosti napredovanja, započela je priču za 24sata Laura Melada Brižić.
Laura Melada Brižić
U Hrvatskoj je skoro dvije godine radila kao viša medicinska sestra u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Međutim, uvijek je imala osjećaj da ne može napredovati.
- U sestrinstvu nije bilo dodatne edukacije kroz koju bih mogla razvijati znanje i vještine, a posao je bio monoton, svaki dan isti, bez stvarne perspektive. Uz to, plaća je bila preniska, još u vrijeme kada smo imali kune. Kao prvostupnik sestrinstva stalno se vodila borba oko koeficijenata i priznanja fakultetske diplome. Smjene od 16 sati su bile standardne, nakon kojih je slijedilo 2-3 slobodna dana. Osim 16-satnih smjena bila je i jutarnja smjena. Kronični manjak osoblja je uvijek postojan, pogotovo kad pogledam na to iz sadašnje perspektive - kaže nam Laura.
Danas već pet godina radi u jednoj državnoj psihijatrijskoj klinici u Nizozemskoj, gdje privatne klinike praktički i ne postoje.
- Radno vrijeme mi je od 9 do 17 sati, s maksimalno osam sati po smjeni. Prekovremeni se evidentiraju digitalno te se ili uredno isplaćuju ili koriste kao slobodni dani. Imam slobodne vikende, a dodatno i jedan slobodan dan tjedno zbog studija. Trenutačno završavam treću godinu magisterija i specijalizaciju iz psihijatrije, nakon čega ću imati ovlasti za propisivanje lijekova. Bolnica mi u potpunosti financira edukaciju jer država stimulira dodatno obrazovanje osoblja - navodi Laura.
Na početku joj je kaže, trebalo godinu dana da pronađe posao u struci jer se u Nizozemskoj traži obavezno znanje jezika.
- Imam sreću jer mi jezici dobro idu pa pa sam ubrzo položila državni ispit i odmah sam uspjela pronaći posao. Danas mogu reći da sam zadovoljna, primjerice, upravo vam se javljam s Mallorce gdje sam na luksuznom odmoru, što si u Hrvatskoj ne bih mogla priuštiti - kaže nam Laura.
Ističe kako posebno cijeni odnose među kolegama i organizaciju rada.
- Svi smo jednaki, nema hijerarhije niti naglašavanja titula, svi smo na "ti". U Hrvatskoj smo se liječnicima morali obraćati s "vi", morala sam si misliti "ajme mogu li sad nazvati liječnika ako ga trebam". Ovdje toga nema. Isto tako ako trebam godišnji, jednostavno kažem da idem na godišnji, a ne pitam "mogu li ići". Nitko ne postavlja prepreke niti me naknadno zove na posao kad sam na godišnjem ili na slobodnom danu. Naš tim funkcionira kao zajednica u kojoj svatko pazi na drugoga i otvoreno govori što misli. Jako me veseli taj osjećaj jedinstva i zajedništva, to je ono što ovaj sustav čini posebnim, a mene osobno motivira i čini sretnom - zaključuje Laura.
'Nisam bila politički podobna'
Razgovarali smo i s medicinskom sestrom koja zbog prirode posla mora ostati anonimna. Ona je prije 10 godina odselila iz Hrvatske u Englesku gdje i danas radi. Međutim zbog tamošnje političke situacije sve više razmišlja o povratku u Hrvatsku.
- Radila sam deset godina kao medicinska sestra u Hrvatskoj. Prvo u Specijalnoj bolnici Goljak te potom kao medicinska sestra u vrtiću na zamjeni. U trenutku kada je kolegica medicinska sestra potvrdila da ne planira ostati, bilo je logično očekivati da ću ja preuzeti posao. No ravnateljica mi je s tugom rekla da je poglavarstvo naredilo da se mora zaposliti netko drugi i to mlada medicinska sestra bez iskustva. Ja nisam bila politički podobna. Zaposlili su drugu sestru, a ja sam, zbog financija, hrvatske birokracije i korupcije, odlučila potražiti svoju sreću negdje drugdje. Kada sam postala mama, financijski je postalo teško pa sam aplicirala za poslove u Engleskoj. Dobila sam tri ponude za posao i tako napustila Hrvatsku te 2015. godine - započela je priču za 24sata.
Prve tri godine radila je u bolnici, a posljednjih sedam zaposlena je kao medicinska sestra u zatvoru.
- Danas sam voditeljica odjela za ovisnosti u zatvoru, propisujem lijekove, provodim detoksikacije od alkohola i liječenje ovisnosti, završila sam dodatnu edukaciju i vodim kliniku u zatvoru - navodi.
A zašto baš Engleska, kaže kako je to splet okolnosti.
- Željela sam odseliti na englesko govorno područje, agencije su me usmjeravale prema Engleskoj uz tvrdnju da je tamo najbolja ponuda poslova. Na kraju to nije ispalo točno, plaće nisu bile najbolje, ali su tada najviše tražili medicinske sestre i proces migracije bio je najjednostavniji. Već prije dolaska dogovorila sam posao. Imala sam plaćen mjesec dana smještaja, čak i plaću unaprijed, a sva papirologija riješena je još u Hrvatskoj. Morala sam položiti osnovni engleski za vizu i srediti dokumentaciju s Komorom - ističe.
U Engleskoj mi se svidjelo što medicinske sestre mogu puno više napredovati, edukacija je daleko bolja, ravnopravan smo član tima, naše mišljenje se sluša i naša klinička procjena se vrednuje. I uvjeti rada i plaća su bolji - posljednjih godina moja je plaća tri puta veća nego kada sam tek došla. Radim četiri dana po deset sati, a tri dana tjedno sam slobodna, jer moja služba ne mora biti pokrivena 24 sata - kaže nam.
Unatoč svemu, u posljednje vrijeme sve više razmišlja o povratku u Hrvatsku.
- Svjesna sam da bi to značilo profesionalno deset koraka unatrag i puno manja primanja. No trenutačna situacija u Engleskoj sve je teža, rasizam je na velikoj razini, ne osjećaš se prihvaćeno. Puno se priča o oduzimanju prava imigrantima, a rasizam i ksenofobija su ono što me uistinu brine, no moram još dobro razmisliti - zaključuje ona.