Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Rekao je Titu 'ne': Smijenili ga i optužili da šuruje s ustašama

9. DIO: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

Autor Boris Rašeta

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Milenko Doder i rehabilitacija Hebranga

Možda najvažnija politička aktivnost Steve Krajačića u zadnjem desetljeću života bila je (nevidljiva) aktivnost na rehabilitaciji Andrije Hebranga. Andrija Hebrang bio je stari partijski drug i, kako se čini, čovjek vrlo sličnih stajališta – Hrvat, komunist, čovjek Moskve, konfederalist…

V.list | Autor: V.list Foto: V.list Andrija Hebrang

No, dok je Ivan Stevo Krajačić stajao u sjeni najprije kao ilegalac, a potom i kao policajac, u oba slučaja i kao obavještajac, Andrija Hebrang morao je nastupati kao prvorazredna politička figura, što je i bio.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Već su i najistaknutiji članovi engleske vojne misije u Vrhovnom štabu primijetili da je, uz Tita, Andrija Hebrang najjača individualnost pokreta. Likvidacijom Hebranga – što do danas nije rasvijetljeno – Tito je, zapravo, stavio tabu na priču o lijevom hrvatskom državotvorstvu ili, kako bi rekao Krajačić, “republikanizmu”. Tko god je želio otvoriti slučaj Hebrang, morao je znati da će protiv sebe izazvati Tita, titoizam, titoiste i represivni aparat.

Prvi se to javno usudio Zvonko Ivanković Vonta, plativši za to visoku cijenu. Ofenziva je, međutim, krenula s druge strane. Cenčićeva knjiga Enigma Kopinič značila je početak dubinske, snažne ofenzive centralističkih snaga na hrvatske nacionaliste. Enigma je izašla 1983. godine, razmjerno brzo nakon Titove smrti. U njoj je sustavno iznesen katalog standardnih optužbi na Hebranga i Bakarića (KP NDH, paktiranje s ustašama i Nijemcima, separatizam). Nekako u isto vrijeme, u Beogradu dolazi do inicijative za objavom sabranih djela Slobodana Jovanovića, premijera kraljevske vlade u Londonu. Izlaze djela Knjiga o Milutinu (čija je glavna teza bila da su Srbi napravili povijesnu pogrešku pristajanjem na Jugoslaviju) pa Čizmaši Dragoslava Mihailovića, radi se Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti… Ukratko, formulira se velikosrpska platforma za razbijanje Jugoslavije.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Ivan Stevo Krajačić i ovdje je povukao važne, i dakako, tajne poteze – čini se da je upravo on angažirao Milenka Dodera, oficira JNA, stručnjaka za obavještajne službe, da jednu za drugom opovrgne sve optužbe protiv Andrije Hebranga – što je Doder, uvjerljivo i majstorski izveo, plativši ipak stanovitu cijenu režimu – na Hebrangu je ostala optužba da je nešto paktirao s HSS-om i Nijemcima. Tko god je čitao tu knjigu, morao je uočiti da su optužbe protiv Andrije Hebranga puka krivotvorina, usto i vrlo nevješta. Tiha rehabilitacija Hebranga, iza koje je na neki način stao i dio partije (što se vidi po izdavaču knjige) značila je zapravo i uvertiru u ponovno legitimiranje konfederalizma u Hrvatskoj. Krajačić se u knjizi pojavljuje kao sugovornik samo na nekoliko mjesta, vrlo diskretno, pa neupućen čovjek ni sekunde ne bi mogao pomisliti kako je upravo on mastermind te priče koja se na hrvatskoj i jugoslavenskoj političkoj sceni nikako nije mogla smatrati nevažnom. Naprotiv. Krajačić je u tome imao dvostruku motivaciju – nacionalnopolitičku i osobnu.

Očito je, iz svih razgovora koje su s njim vodili Cenčić i Duhaček, ma kako upitna bila njihova autentičnost, da je Krajačića slučaj Hebrang morio cijelo vrijeme. Nijednom nije dopustio mogućnost Hebrangove krivnje. Zagovarao je tvrdnju o njegovoj nevinosti u vrijeme kada je to bilo pogibeljno. Konačno, da je Hebrang imao nekih mrlja te vrste, ne bi li baš Krajačić morao znati za njih? Teoretski, moguće je i da je Krajačić bio Hebrangov suradnik na nekim pitanjima pa je braneći Hebranga branio i sebe. No, za to nema jačih indicija.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (3. DIO) 'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

Između Josipa Broza Tita i Andrije Hebranga očite napetosti pojavile su se već 1944. godine. Kao što Tito po naravi svog karaktera nije mogao biti slijepi poslušnik Staljina tako, čini se, ni Hebrang nije mogao biti Titov grand guignol. Dok je Josip Broz s imperijalnom političkom požudom gledao na stvaranje saveza južnoslavenskih republika – u biti, carevine s njim kao Bonapartom krunjenim u Jajcu – gledajući jednim okom na proširenje prema Bugarskoj, a drugim prema Grčkoj, Andrija Hebrang je bio orijentiran isključivo prema Hrvatskoj. Nije iskazivao osobit interes za ostatak, kako se danas kaže, “regije”. Poput Vladimira Nazora, inzistirao je na hrvatskom jeziku, novinskoj agenciji, vjeronauku, nacionalnoj ravnopravnosti i – te stavove unosio, snagom svojega autoriteta, u službene dokumente CK KPH. Uživao je pri tom, manju ili veću, javnu ili diskretnu podršku Vladimira Bakarića, Pavla Gregorića, Nazora, Krajačića.

Foto: screenshot/Youtube Josip Broz Tito i Vladimir Bakarić

Tito je na sve to gledao s izrazitom nesklonošću. U jednoj seriji takvih nastupa hrvatskog političkog vrha Krajačić se skoro upisao u Titovu unutarnju oporbu – ali se kasnije posuo pepelom. Ključna figura priče bio je, dakako, Hebrang čiji se sukob s Titom nastavio sve do 1948. godine. Čini se razumnim uspostaviti stanovitu analogiju – Hebrang je Titu rekao “ne”, kao i Tito Staljinu. No dok Staljin nije uspio savladati Tita, Tito je savladao Hebranga. On je njegov vojvoda od Enghiena, kojega je, kao pretendenta na prijestolje, dao mučki pogubiti Bonaparte. Na vijest o vojvodinoj smrti, glasoviti ministar unutarnjih poslova Joseph Fouche (neki izjavu pripisuju i Talleyrandu) rekao je: “Vaše veličanstvo, to je gore od zločina – to je pogreška…”

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (4.DIO) Špijun: Druže Tito, Staljin mi je osobno naredio da vas ubijem!

Na web-stranici o njegovu slučaju izložena je precizna rekonstrukcija zadnjih Hebrangovih dana. Andrija Hebrang smijenjen je 8. siječnja 1948. godine s dužnosti predsjednika Savezne planske komisije. Naredbu o prvom poslijeratnom popisu stanovništva potpisao je 8. siječnja – bio je to zadnji akt što ga je potpisao. Istoga je dana smijenjen i postavljen za ministra lake industrije. Od 3. ožujka službenici državne sigurnosti počeli su prisluškivati Hebrangove telefonske razgovore da bi u travnju bio stavljen u kućni pritvor, a s dužnosti ministra lake industrije smijenjen petog svibnja. Podsjetimo: Rezolucija Informbiroa došla je tek u lipnju 1948. godine.

Na partijsko saslušanje – prema spoznajama obitelji, negdje na Frušku goru – Hebranga je iz kućnoga pritvora u tadašnjoj Rumunjskoj ulici broj 56, dana 7. svibnja 1948. u 6 sati odveo general Ivan Gošnjak u pratnji dviju nepoznatih osoba. “Partijska komisija zaključila je da je Andrija surađivao s ustašama, da je vodio šovinističku politiku u odnosu na Srbe... i niz drugih laži. Za istražitelja je postavljen udbaš Milorad Milatović, poslije unaprijeđen u generala. Za trajanja istrage Andrija je terećen kao ustaški špijun zbog prokazivanja zagrebačkih komunističkih ilegalaca u ustaškome zatvoru, a kao sovjetski agent zbog odavanja državnih tajni sovjetima i podrške rezoluciji IB-a”, piše na web-stranici.

Tito i Partija na Hebranga su potom godinama bacali ljagu – dokazivali su da je htio osnovati KP NDH, da je potpisao suradnju s ustašama, da je bio suradnik Gestapoa i da je htio odcijepiti Hrvatsku u suradnji s Glaise von Horstenauom, Mačekom i drugim liderima građanskih stranaka. Najvažniji rani napad na Hebranga došao je iz pera Mile Milatovića, njegova isljednika (knjigu je navodno, kao ghostwriter, pisao Dobrica Ćosić) dok je 80-ih proces do kulminacije doveo Vjenceslav Cenčić.

Lagano napadajući Hebranga, Doder je jednu za drugom demantirao sve optužbe protiv njega. To je bilo politički iznimno važno jer je jedna optužba protiv Hebranga – ona o njegovu nacionalizmu – stajala, pa je stigmatizirajući Hebranga bio paraliziran i razgovor o nacionalnom pitanju uopće.

Jer, ako je jedan komunist, usto u službi Moskve, nacionalist preko granica dozvoljenog, onda je cijeli kompleks nacionalnih pitanja sam po sebi stavljen izvan sfere zakona. Komunisti su u tom smislu primjenjivali “teoriju semafora” – ako na crvenom svjetlu na semaforu disciplinirano stoje svi pješaci, onda stoje svi. No ako krene jedan – za njim će, barem u našim krajevima, krenuti svi. Partija je tako tretirala i nacionalno pitanje – ono se moglo konzumirati samo kao kava bez kofeina… Kofein bi, recimo, bila državnost. U Jugoslaviji znatan dio komunista, naročito srpskih do pojave Miloševića, smatrao je da je nacionalno pitanje pravilno riješeno u Jajcu, a da je pravo na samoodređenje do odcjepljenja, koje je pisalo u Ustavu SFRJ, “konzumirano”.

Bettmann/CORBIS FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (5.DIO) 'Tito, Sonja je u tvojoj spavaćoj sobi. Dugo te čeka, a lijepa je...'

Czeslav Milosz jednom je, opisujući gotovo inkvizicijsku strast boljševika za debatama o naizgled nevažnim pitanjima, ironično rekao kako “samo glupa buržoazija misli da iz nijansi misli ništa ne proizlazi.”

Boljševici su, međutim, baš kao i jezuiti, znali da s nijansama u mišljenju sve i započinje. Tako je početak rehabilitacije Andrije Hebranga unutar kruga Partije (knjigu je izdao zagrebački Centar za informacije i publicitet) zapravo značio početak otvaranja SK Hrvatske prema nacionalnom pitanju, shvaćenom drukčije nego što je to za Titova života bio slučaj. Hrvati i Srbi počeli su se sukobljavati na ljevici, na nacionalnom pitanju, isprva oprezno, a onda sve oštrije. Kopinič (Cenčić) i Doder, danas to jasno vidimo, bili su početak konfrontacije. Bitka je bila idejna, neupućeni nisu ni slutili težinu i značaj te povijesne ezoterije, a onda je došao Milošević s tvrdnjom kako su “bitke pred nama, a ni one oružane nisu isključene”. 

Stevo i slučaj Vranešić

U knjizi Čovjek iz Krležine mape, novinar i publicist Milan Gavrović, opisuje slučaj dr. Đure Vranešića, zagrebačkog liječnika koji je za vrijeme NDH u svom sanatoriju u Zagrebu neko vrijeme čuvao Miroslava Krležu, kojemu je kao komunistu glava bila pod znakom pitanja. Kakav je bio odnos ustaškog pokreta prema ljevičarima, najbolje se vidjelo prema slučaju Kerestinec, u kojemu je Maček zatočio više od stotinu komunista. Nakon strijeljanja deset logoraša, 9. srpnja 1941., ostali zatočenici su u noći sa 13. na 14. srpnja organizirali bijeg. U bijegu je sudjelovalo više od stotinu logoraša, uglavnom komunista. No zbog traljave organizacije, za što krivnju snosi Josip Kopinič, Kominternin radiotelegrafist velikih ambicija (kanio je preuzeti KP Hrvatske, a bijeg iz logora trebao je poslužiti kao uvertira u brzi ustanak koji je naredila Moskva) ustaše su pobile cvijet lijeve inteligencije, više od stotinu komunista, među kojima su bili i Ognjen Prica, Divko Budak i August Cesarec. Divko Budak bio je jedan od najboljih prijatelja Ivana Steve Krajačića. Mogao je pobjeći iz zatvora, sve mu je bilo osigurano, ali nije htio izdati prijatelje. Zbog toga je i nastradao, ostavivši iza sebe četvero djece, među kojima je najpoznatiji bio Slobodan Budak, glasoviti zagrebački odvjetnik i nepokolebljivi borac za ljudska prava.

Foto: Wikipedia Divko Budak

Kerestinečki robijaši, među kojima je bilo puno velikih imena, lijevom su pokretu ipak pridonijeli manje od Miroslava Krleže, koji na jugoslavenskoj političko-literarnoj sceni nije imao usporedbe. Miroslav Krleža je, nema nikakve sumnje, svojim karizmatskim djelovanjem – preciznije pisanjem pa onda i djelovanjem – prema ljevici usmjerio stotine, ako ne i tisuće mladih Hrvata između dva rata. Postojale su ozbiljne šanse da će ga Pavelić likvidirati (konačno, samog je Mačeka na neko vrijeme smjestio u Jasenovac pa ga potom dao u izolaciju u Krašić, a likvidirao je bez sustezanja i jednog od prvoboraca ustaškog pokreta Židova Vladu Singera, pa zašto ne bi i Krležu)?

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (7. DIO) Pad Titovog špijuna: Uvrijedio Srbe i brzo postao živi mrtvac

Do toga, međutim, ipak nije došlo. Dr. Vranešić je bio, kako piše u jednoj od njegovih biografija, prijatelj dr. Vlatka Mačeka, a i politički je bio blizak s HSS-om. Bio je i suradnik Gestapoa, na najnižoj razini – ali dovoljno da ima utjecaja kod Nijemaca. Upravo u njegovu stanu 1941. posebni njemački izaslanik Veesenmayer održao je sastanke s pristašama HSS-a i dužnosnicima Banovine o stvaranju neovisne Hrvatske. Nakon proglašenja NDH, imenovan je već 12. travnja članom Doglavničkog vijeća. To je tijelo bilo tek nešto utjecajnije nego bivši “čuvar državnog pečata pod Tuđmanom”, no svakako je davalo auru prvoborca za nacionalnu stvar.

Vranešić je prijateljevao je s njemačkim opunomoćenim generalom u NDH, Glaiseom von Horstenauom. Kraće vrijeme poslije rata vodio je sanatorij, a onda je uhićen. Na prvoj raspravi, 16. rujna 1945. pred Okružnim sudom u Zagrebu, nakon svjedočenja desetorice uglednih intelektualaca u njegovu korist, oslobođen je.

Nakon tužiteljeve žalbe, samo dan poslije, osuđen je na 20 godina robije, no tužitelj se i na to žalio pa je 7. prosinca 1945. Vrhovni sud Vranešića osudio na smrt. Miroslav Krleža otputovao je u Beograd da bi spasio Vranešića, za čije je pomilovanje molio Tita, no kad se vratio u Zagreb, saznao je da je kasno. Vranešić je već bio mrtav. Prema Gavroviću, Ivan Stevo Krajačić morao je imati važnu ulogu u tom slučaju.

Priča, ukratko, ide ovako.

Nakon njemačkog poraza kod Staljingrada bilo je prilično izvjesno da Njemačka gubi rat – a s njom i svi saveznici koji ostanu od kraja. Ta je spoznaja dovela do naglog buđenja aktivnosti HSS-a, koji je do tada bio pasivan. Vranešićev prijatelj dr. Tomo Jančiković, haesesovac koji je 1935. Vranešiću nudio mandat, objavljuje proglas u kojemu stranku poziva na izlazak iz mrtvila. U lipnju iste godine, u partizane odlazi dr. Božidar Magovac, Mačekov suradnik, što dovoljno govori o procjeni stanja stvari.

“Povjesničar Ljubo Boban, koji se posebno bavio HSS-om, opisuje epizodu kad je u ljeto 1943. domobranski pukovnik Ivo Babić, zajedno s dijelom haesesovaca, pregovarao s partizanima o prelasku znatnog dijela domobrana na njihovu stranu. Stevo Krajačić tu se spominje samo usputno, iako je upravo on bio glavni partizanski punkt u Zagrebu. Ali, Stevo nije ostavljao tragove. U slučaju pukovnika Babića, partizanski su dokumenti bili šifrirani (osoba I, osoba II i slično), a Boban kaže da ih nije uspio odgonetnuti. Gdje su se te osobe sastajale i dogovarale”, pita se Gavrović, pa nudi odgovor: “Sigurno ne samo na jednom mjestu, ali izvjesno je da je i za haesesovce i za Stevu Vranešićev sanatorij bio prirodan izbor. Tu nisu zalazile ustaše, a Stevo je u sanatoriju imao svoje ljude. Haesesovcu su, istodobno, s razlogom smatrali Vranešića svojim starim suradnikom. Njegov vozač Franjo Zmazek kaže da u sanatorij nije vozio samo Stevu, već i neke druge ljude koje je pokupio na raznim drugim mjestima u gradu. Ali, sada ne na ručkove i večere, već na sastanke koji su se održavali kod Vranešića.”

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (8. DIO) Špijun je odlučivao koga treba ubiti: 'Mrtva usta ne govore...'

Gavrović dalje navodi dio iz Stevine biografije u kojem stoji da se Krajačić za vrijeme rata povezao s pojedincima koji su u NDH zauzimali visoke položaje, kako je organizirao obavještajnu mrežu koja je cijelo vrijeme rata partizanima davala vrijedne podatke. I ne samo podatke: Stevo je u partizane prebacio dr. Ivana Ribara, Antuna Augustinčića, glasovitoga glumca Augusta Cilića (koji je bio njegov suradnik).

Foto: screenshot/Youtube August Cilić

Sve do tada HSS je, kaže Gavrović, partizane smatrao svojim neprijateljima, ali sada se situacija promijenila. Partizani su bili izvjesni pobjednici rata i nije ih se moglo otpuhati. Valjalo im se približiti, ući u neku vrstu savezništva kako bi se vremenom situacija okrenula. I šira slika bila je prevratnička: saveznici su planirali iskrcavanje i nije se znalo hoće li ići na Balkan ili u Normandiju (kako je na kraju ispalo). Bilo je otvoreno i pitanje uređenja buduće države. Maček je, prema Jozi Tomasevichu, vjerovao da će “nakon propasti ustaškog režima bilo kakva politička reorganizacija Jugoslavije morati uzeti u obzir Nezavisnu hrvatsku državu i njenu vojsku, koja će zaposjesti hrvatske granice, nakon čega će Hrvatska pregovarati sa Srbijom o stvaranju zajedničke države na temelju uvjeta koji su postojali u jesen 1918. godine”.

“Moguće je” piše Gavrović, “da se upravo na tome poskliznuo Stevo Krajačić, da bi zbog toga poslije pao Đuro Vranešić. Sve do rujna 1943. Krajačić je boravio u Zagrebu kao partizanski obavještajac. Je li on vodio pregovore s HSS-om? To je vrlo vjerojatno, tim prije što je bio osoba Titovog posebnog povjerenja. Što je on sve tu govorio i na što je sve pristao? (…) Kao što smo vidjeli, postojala su dva bitna razloga zbog kojih HSS nije prihvaćao partizane. To su bili komunizam i jugoslavenstvo. Komunizam se prikrivao politikom Narodne fronte, ali Jugoslavija je bila teže pitanje. Je li i Stevo, poput Vladimira Velebita, obećavao previše? Je li ostavljao otvorenom mogućnost opstanka samostalne Hrvatske i nakon poraza Nijemaca i ustaša? Kao ilegalac u Zagrebu, on je uspostavio doista nevjerojatne veze s nizom, pa i visokih, domobranskih i ustaških časnika.

U tekstu o svom ilegalnom radu u Zagrebu, koji je Stevo Krajačić napisao za drugi svezak Dedijerovih Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, on poimence nabraja 18 domobranskih i dvojicu ustaških časnika, koje ocjenjuje kao svoje najpouzdanije suradnike. Među njima ustaškog pukovnika Vladu Galića koji je bio u komandi grada Zagreba i Pavelićevom tjelesnom zdrugu, pukovnika vojnog zrakoplovstva NDH Nikolu Obuljena (također strijeljan) i zrakoplovnog dopukovnika Franju Pirca (za doprinos u rušenju Kraljevine Jugoslavije Pavelić ga je postavio za načelnika Stožera zapovjedništva Bojnog zrakoplovstva u svojoj kvislinškoj NDH, a Tito poslije njegovog prebjega za prvog komandanta JRV), bojnika Ivana Cvenčeka (poslije prebjegao u partizane) i niz drugih domobranskih satnika, natporučnika, poručnika i drugih. Neki od njih bili su otkriveni i likvidirani nakon strašnog mučenja. Kako ih je pridobio i što im je govorio Stevo Krajačić?

Umjesto odgovora, on ih definira kao uglavnom čestite i poštene ljude, koji su na ovaj ili onaj način dospjeli u domobranske, a rjeđe u ustaške redove, i tamo obavljali različite dužnosti… Je li i njima govorio o stvaranju hrvatske vojske, čije bi postojanje poduprlo Mačekov plan za poslijeratno razdoblje? Ako jest, on je imao i osobni razlog da to poslije rata skriva.”

U krugovima starih komunista, objašnjava Gavrović, Stevu su mnogi smatrali manje ili više prikrivenim nacionalistom. Kad sam pitao njegova nekadašnjeg suradnika Vontu, je li to točno, on je odmahnuo rukom. “Stevo je samo brinuo našu hrvatsku brigu.” Činjenica je da je Stevo čuvao hrvatske kadrove, u policiji i izvan nje. Osim samog Vonte, to su bili Josip Manolić, Josip Boljkovac, Ivan Denac i drugi. Zanimljiv detalj o tome ispričao mi je Josip Šentija. Godine 1972. on je smijenjen s dužnosti člana republičke vlade, zaduženog za odnose s inozemstvom, pod optužbom da je hrvatski nacionalist. Samo nekoliko mjeseci poslije pozvao ga je Stevo i ponudio mu da se vrati na Radio televiziju Zagreb. Šentija je bio radijski novinar, urednik i direktor Radio Zagreba, koji je prije dolaska premijera Dragutina Haramije (također smijenjenog u čistki 1971.) bio dopisnik iz Rima. U trenutku kad je trajao najžešći lov na nacionalističke vještice, Stevo ga je, dakle, pokušao vratiti na političku scenu. Šentija je to, međutim, odbio… Izvlačeći se, objašnjavao je Stevi da je on titoist i nacionalist. Stevo mu je odgovorio da nema veze, i da je i on, dakle Stevo, republikanac. “Nije moglo biti sumnje” objašnjava Gavrović, “što je taj eufemizam značio.”

Gavrović dalje opisuje famozni incident u Jasenovcu, pa nastavlja o slučaju Vranešić: ''Da je strah od optužbe za nacionalizam već koncem godine 1945. mogao biti Stevin osobni motiv za likvidaciju dr. Đure Vranešića, posredno mi je potvrdio i Zvonko Ivanković Vonta. Navodno je u vrijeme rata, kao organizacijski sekretar CK KPH, bio vrlo blizak političkom sekretaru Andriji Hebrangu. Kad je Hebrang, nakon Kardeljevih optužbi, među ostalim i za nacionalno skretanje, premješten u Beograd, i Stevo je promijenio posao. Iz politike prešao je u tek osnovanu Oznu. Vonta, koji je također bio optužen kao nacionalist, i koji je za razliku od Steve zbog toga mnogo pretrpio – branio je Stevu do kraja i tvrdio da su sve optužbe bile lažne. I to ne samo za nacionalizam…”

Gavrović nije načistu kakva je bila Titova uloga u likvidaciji Vranešića.

“O prvome” kaže on, “možemo samo nagađati. Ali drugo se čini izvjesnim. Konačnu je odluku donio Stevo… Već u Španjolskoj, gdje je zavrbovan za sovjetsku obavještajnu službu, on se suočio s njenim metodama. Znao je prirodu staljinističke partije i potrebu za stalnim obračunavanjem s klasnim neprijateljem u vlastitim redovima. Znao je kako se gubi, ali i kako se spašava glava. To je bio njegov svijet, i njegov horizont. Ako se ičega bojao u godini 1945., to je bila mogućnost da ga netko poveže s poraženim snagama i njihovim planovima. Do jučer, bio je bliski suradnik Andrije Hebranga. Ako mu se sad još izvuče i paktiranje s HSS-om, ako ga netko optuži da je htio sačuvati NDH i da se zbog toga povezao s protunarodnim elementima, s kojima je imao zajednički štab u Vranešićevom sanatoriju…”

To se, naravno, nije moralo, a vjerojatno se ne bi ni dogodilo. Bilo je, međutim, dovoljno da postoji takva mogućnost. Još uvijek aktivni suradnik sovjetske tajne službe znao je dobro kako to ide kad jednom krene. Znao je i kako završava. Zato je puhao i na hladno i zato je moralo nestati sve što bi ga moglo optužiti. I Vranešić, i podaci o onome što se događalo u njegovu sanatoriju. On je morao biti osuđen kao agent Gestapoa. Sve ostalo moralo je potonuti u zaborav. Tito traži da se Krleži izađe u susret? Stevo se bojao drugih, a ne Tita. Bojao se političara iz redova hrvatskih Srba, koji su nakon ustaških klanja reagirali paranoidno, na svaki spomen NDH i kontakte s hrvatskim strankama. Obuzeti neizlječivim strahom i osvetničkim maglama, oni su stalno vrebali gdje će otkriti još nekog ustašu. Tito je, međutim, znao koliko mu je Stevo odan i da je zbog njega izdao čak i Staljina. Ali sve do sukoba s Informbiroom i Staljinom, godine 1948., Stevo nije mogao misliti da mu to ide u prilog. Pred Titom to ga je branilo, ali za mnoge druge bila bi riječ samo o dodatnom elementu optužbe.

Mika Špiljak i ostali stari komunistički kadrovi s kojima sam razgovarao, bili su u pravu. Titu su se mogli suprotstaviti samo Vlado i Stevo. A Vlado nije. Zato je trebalo tu nezgodnu epizodu s Vranešićem dovesti do kraja. Svršenom poslu prigovora nema. “The rest is silence.” Sve ostalo nek’ šutnja prekrije, zahtijevao je on bez ikakve, a najmanje hamletovske dileme.

Pa ipak, kad je Krleža umirao, Stevo je iz večeri u večer nazivao Krešu, osluškujući svaku nijansu u njegovu glasu.

Davor Puklavec/Pixsell | Autor: Davor Puklavec/Pixsell Foto: Davor Puklavec/Pixsell Miroslav Krleža i Josip Broz Tito

Konačno, nakon otvaranja presudne Krležine mape u NSK, na slučaj je bačeno još malo svjetla.

“Na prvoj stranici iznad tog teksta (Krležinog teksta koji govori o Vranešiću) Krleža je na margini napisao: Stevo Krajačić, Bakarić, Rade Žigić, Duško Brkić, Moša Pijade, Zlatan Sremec, dr. Premrou, dr. Dragišić, Leonardo Grivičić, Ivan Ribar, Vasa B. Krsto, Zupanc.”

Gavrović zaključak formulira ovako: “To su, očito, ljudi koji su prema Krležinu mišljenju utjecali na sudbinu dr. Đure Vranešića.”

Je li slučajno na prvom mjestu ime Steve Krajačića? 

Koje je pogreške Stevo počinio 1944.

U knjizi Kopinič bez maske, koju je Milenko Doder prema svemu sudeći napisao prema Krajačićevu prijedlogu (nalogu, što već), Stevo Krajačić diskretno je (sam se u knjizi spominje samo nekoliko puta) objasnio u čemu su bile njegove pogreške počinjene 1944. godine i koje mu je Tito, kako je priznao u Doderovoj knjizi, tako velikodušno oprostio. Podsjetimo se, Krajačić u tom tekstu kaže:

“U kolovozu 1944. pozvan sam u Vrhovni štab, koji se nalazio na otoku Visu. Drug Tito je bio nezadovoljan zbog nekih naših propusta i grešaka u Hrvatskoj, osobito zbog neopreznosti i gubitka naše jedinice PPK, boraca protiv pete kolone kraj Slunja. Naime, ona je neoprezno upala u zasjedu jake grupe ustaša. Tom prilikom izgubili smo oko 20 drugova, a ja sam još u svibnju iste godine bio postavljen za načelnika Ozne (Odjeljenja za zaštitu naroda). Kako je tada bilo dosta teško doći do Visa, nisam brzo stigao na otok, pa je i to išlo u prilog našim greškama. Moj drugi sastanak s drugom Titom bio je zaista drugarski. Iako je bio sa mnom Rade Žigić, ispred CK KPH, na sastanku VŠ i CK KPJ ja sam podnio dvosatni izvještaj. Razgovoru su bili prisutni Kardelj i još neki članovi CK KPJ i Vrhovnog štaba NOV i POJ. S osjećajem odgovornosti rekao sam da je bilo većih i manjih grešaka kod nas u Hrvatskoj i njih sam iskreno priznao. Tu sam ponovo osjetio veličinu druga Tita. On je, u završnoj riječi, bio oštar i korektan, rekao je da im je situacija u Hrvatskoj poznata s mojim izlaganjem…”

Je li moguće da je drug Tito bio tako ljutit zbog gubitka 20 ljudi iz Ozne? Možda i jest, ali trpio je on, spomenimo samo Sutjesku, i veće gubitke. No, Stevo kaže da je Tito bio ljutit zbog “nekih naših propusta i grešaka…”

Nekih…

Naših…

Kojih? To ne kaže.

No u Doderovoj knjizi naslućuje se puna istina o ovoj zagonetki.

Neke pogreške bile su, čini se, povezivanje s Hebrangom i njegovom strujom u Partiji, dok bi propusti mogli biti “nedovoljna budnost”, odnosno, izbjegavanje pravovremenog obavještavanja Tita o zastranjivanjima i opasnostima koje postoje u CK KPH.

Stevo Krajačić, to jest Milenko Doder, piše kako “razne interpretacije slučaja Andrije Hebranga poprimaju karakter frontalnog napada na ratno rukovodstvo KP Hrvatske. Govoreći na narodnom zboru u šumi Abez pokraj Vrginmosta, 21. srpnja 1985. godine, Milutin Baltić o tome kaže: ‘KP Hrvatske uspjela je da pokrene najšire narodne mase i srpskog i hrvatskog naroda i svih narodnosti u Hrvatskoj u oslobodilačku borbu. Usprkos svemu ovom, danas se javljaju pojedini samozvani pisci istorije koji pokušavaju da netočno prikažu politiku KPH i njenog Centralnog komiteta u to doba. Pored neistina o djelovanju KPH 1941. godine, ti isti ljudi nastoje i da slučaj Hebranga iskoriste za optuživanje i obezvređivanje djelovanja partijskog rukovodstva u Hrvatskoj u ratnim godinama. Razvijaju se monstruozne priče o agentima Gestapoa koji su stajali na čelu KP Hrvatske…’”

Nema nikakve sumnje da je jedna podzemna struja političkog života Srbije, s kracima u Hrvatskoj, preko optužbi na račun Hebranga – što se naslućuje iz Baltićevih riječi – pokušala difamirati KP Hrvatske, odnosno hrvatsku ljevicu, kao izdajničku i separatističku, odnosno proustašku i pronjemačku.

U Jugoslaviji 1985. godine titoizam je bio jak i živ, i politički se sukobi nisu mogli voditi u izravnim konfrontacijama, već se ratovalo poviješću, metaforama, bočnim udarcima, aluzijama. Formula “Hebrang je bio agent Gestapoa i UNS-a” značila je: Hrvatska je separatistička jer je čak i njena ljevica nepopravljivo nacionalistička.

Krajačić, preko Dodera, nudi Titov odgovor:

“U Hrvatskoj, kada se Hebrang vratio iz logora i postao sekretar CK KPH, stvorila se prilično nezdrava situacija. Hebrang je imao ne samo nepravilan odnosi prema drugim rukovodećim članovima CK nego je imao i nepravilan stav prema Srbima u Hrvatskoj. Taj stav bio je šovinistički. To je dovelo i do nezadovoljstva aktivista Srba u Hrvatskoj”, rekao je Tito.

“Andrija Hebrang imao je”, piše Doder, a kroz njega valja vidjeti Krajačićevo stajalište, “krupnih grešaka o nacionalnom pitanju tokom rata. Negdje u travnju 1944. godine izašao je list Žena u borbi, organ AFŽ-a Hrvatske. U parolama koje je objavio list uopće se ne spominje Jugoslavija. Zbog toga Tito 7. travnja 1944. godine šalje poruku Andriji Hebrangu, sekretaru CK KP Hrvatske:

Ispravite odmah ovu parolu u vašem listu Žena u borbi: Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli postupiti tako da ne pazite na ostale narode, i da izostavite riječ Jugoslavija. Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po važnijim pitanjima. Andrija Hebrang, Belinić Marko i Pavle Gregorić, neka odmah dođu ovamo.

Tito.”

U jednom intervju u Vjesniku, 1976. godine, Vladimir Bakarić objasnio je smisao ove poruke.

‘Na što se odnosila kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, to je bila parola Hebranga i njegove grupe koju je okupljao oko sebe. ON ne spominje Jugoslaviju, u tome je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbija, plus ovaj ili onaj, a on nikakve druge zajedničke veze nema, što je, s obzirom na međunarodnu situaciju bilo opasno…’”

Je li Krajačić bio dio “grupe koju je Hebrang okupljao oko sebe”? Po svemu sudeći jest, no u Bakarićevom se ezopovskom jeziku nameće još jedna važna poludefinicija, a to je da bi ovakva Hebrangova politika “s obzirom na međunarodnu situaciju bila opasna”. O tome nešto poslije.

Tito je u Drvaru 19. travnja održao sjednicu CK KPJ. Sjednici su, osim Tita, nazočili Ranković, Edvard Kardelj, Ivan Milutinović, Bakarić, Hebrang, dr. Pavle Gregorić i Marko Belinić. Tema je bila stanje u Hrvatskoj.

“Tito se”, piše u Sabranim djelima Josipa Broza Tita, “naročito zadržao na onim nepravilnostima koje su bile svojstvene Andriji Hebrangu, kao što su: velikohrvatsko nacionalističko zastranjivanje u praktičnom radu, sklonost k umanjivanju doprinosa NOP-u pojedinih dijelova Hrvatske, iako su ga oni dali u najvećoj mogućoj mjeri, nedopustivo omalovažavanje nekih jugoslavenskih nacija (prvenstveno crnogorske i makedonske); karakteristične tendencije usmjerene k slabljenju povezanosti Hrvatske s Jugoslavijom kao državnom cjelinom…

Usprkos očekivanju da Hebrang nakon toga, u svojstvu političkog sekretara CK KP Hrvatske, podnese izvještaj, on je odbio da to uradi, tražeći da izvještaj podnese Marko Belinić. Nakon Belinićevog izvještaja i diskusije, Tito je oštro ukorio Hebranga, a Beliniću i Gregoriću naložio da poslije povratka u Hrvatsku sazovu sjednicu CK Hrvatske i da na dnevni red stave sva pitanja o kojima se raspravljalo, i da se tom prilikom kritički ocijeni Hebrangovo političko djelovanje, kao i da se dosljedno sprovodi u djelo politika bratstva i jedinstva naroda Hrvatske i u praksi sprovodi njihovo akciono jedinstvo u borbi protiv ustaša i fašističkog okupatora…”

“Četiri mjeseca ranije”, upozorava Doder, “Tito je objavio referat avnojskog govora. Andrija Hebrang njime nije bio zadovoljan, pa je Titu poslao sljedeći telegram:

Titi

U Titovom referatu na trećoj strani stoji da je poslije kapitulacije Italije došlo do neviđenog poleta narodnog ustanka ‘U Dalmaciji, Sloveniji pa i u Hrvatskoj’. Iz te formulacije izlazi kao da Dalmacija nije sastavni dio Hrvatske. To bi valjalo pravilnije formulirati, jer referat ide u štampu. Pored Dalmacije opći je ustanak bio zahvatio i Hrvatsko primorje i Istru.

Andrija.

Tito je odgovorio Hebrangu:

Moj referat je odštampan i ne može se mijenjati. Uobičajeno je kazati: Hrvatska i Dalmacija. Istaknuti Dalmaciju imalo je bitan značaj za mobilizaciju i pojačavanje ustanka. Osim toga, Dalmatinci to i sami traže. Ističem, pogrešno je smatrati to separatizmom. Natežući te formulacije, vi sami unosite pomutnju…

Iz ove je, mada kratke prepiske, moguće vidjeti sve bitne obrise dubokog jaza koji je zjapio između Tita i Hebranga. Očito je da se Hebrang postavlja kao suvereni vođa, a dva suvereniteta ne mogu dugo opstajati jedan pored drugoga. Uočljivo je i posve suprotno poimanje buduće zajednice – dok Hebranga ne zanima ništa osim Republike Hrvatske, Tito se vidi kao lider cijele Jugoslavije. Hebrang ima nacionalni pogled; Tito imperijalni, socijalistički, jugoslavenski.”

“Hebrang je”, nastavlja Milenko Doder, “patio od opsesije ‘dalmatinskog separatizma’ zbog čega je izražavao otvorenu netrpeljivost prema starom revolucionaru Vicku Krstuloviću, šefu dalmatinskih komunista.”

Jedan od sudionika drvarske sjednice, Marko Belinić, u svojim sjećanjima piše: “Desetog travnja 1944. stigao je telegram u kojem Tito traži od CK KPH da u Drvar smjesta dođu Hebrang, Gregorić i Krajačić. Na sjednici sekretarijata konstatirali smo da Stevo, na žalost, sa svojom nogom nije u stanju krenuti na put, pa je zaključeno da ja idem umjesto njega… Krenuli smo 13. travnja. Na putu je Paji pozlilo te je često povraćao. Hebrang se držao ‘carski’. Uopće se nije družio s Pajom i sa mnom, išao je zasebno, što smo Pajo i ja protumačili kao čudan gest šefa delegacije.

Foto: Wikipedia Marko Belinić

Pajo i ja mnogo smo razgovarali o tome što nas sve čeka u Vrhovnom štabu, u razgovoru s Titom. Preispitivali smo sebe, jesmo li nas dvojica za što krivi. Složili smo se da mi nismo ništa krivi, ali da je Andrija sigurno kriv jer njegove ocjene o snazi HSS-a nisu točne. Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ne treba zaletavati. Moja ocjena je bila posve suprotna zato što sam stalno bio na terenu: ja sam naglašavao snagu Partije, a slabosti HSS-a i Mačeka…

Sjednica Politbiroa bila je dramatska. Hebrang je trebao podnijeti izvještaj o organizaciono-političkoj situaciji u Hrvatskoj. Na moje zaprepaštenje on to nije napravio, već je rekao:

Marko će podnijeti izvještaj.

Iako sam bio najmlađi član CK, nisam se kolebao, ali mi nije bilo lako zbog takvog iznenadnog prijedloga. Otpočeo sam izlagati situaciju u Hrvatskoj. Međutim, Tito je oštro reagirao na ovaj Hebrangov postupak: ‘Kako možeš ovako krupnu odgovornost prebacivati na najmlađeg člana CK?’

Dijalog nije dugo trajao. Bilo je očito da se Hebrang osjeća zbog nečega kriv, što meni i drugima nije bilo jasno, ali da je bio kriv, bilo mi je potpuno jasno… Moje izlaganje uglavnom je prihvaćeno kao objektivno stanje stvari, jer sam terenski čovjek, a ne centrumaš. Dokazivao sam da je utjecaj Partije prerastao sve ranije utjecaje HSS-a u seljaštvu, da Partija dominira svojim akcijama, idejnim i političkim stavovima. To je bilo potpuno suprotno Hebrangovim ocjenama. S mojim izlaganjem složio se i Vlado Bakarić.

Sutradan, Tito je pozvao Hebranga na poseban razgovor, u špilju. U 14 sati bili smo pozvani Pajo, Vlado i ja, na završni razgovor. Bio je nazočan i Kardelj. Tito je bio vrlo energičan, i ukorio je Hebranga: ‘Ti nepravilno ocjenjuješ stvari. Kad se vratite, vaš je zadatak da stavite sve to o čemu smo razgovarali na sjednicu Politbiroa i da kritički ocijenite djelovanje Hebranga. Politiku bratstva i jedinstva naroda Hrvatske, akcionog jedinstva u borbi protiv ustaša i fašističkog okupatora.’

Međutim, o sve Titove kritike Hebrang se oglušio. Tjerao je po svome.”

Vladimir Bakarić o tome je rekao ovo: “Titovu kritiku su slušali, rekli su da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju da je Maček nekakva silna snaga, koju će on na neki način savladati, najprije preko Magovca…”

Doder sad prelazi na “,međunarodne okolnosti” koje je Vladimir Bakarić samo naznačio. Prema njemu – a to je očito stajalište koje gura i Krajačić – Hebrang je vjerovao da HSS ima većinu u Hrvatskoj, pa im je podilazio.

“Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac – Gaži, kojoj bi onda iz kancelarije mogao komandovati, i s time, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio haesesovac Franjo Gaži…”

Ne treba ni razmišljati – ako je to istina – do koje bi mjere to poremetilo Titove planove, ne samo u Hrvatskoj. Izmaklo bi mu republičku bazu ispod nogu. No, još važnije, to bi bila koalicijska vlada koja bi posve onemogućila sve njegove kasnije planove. Za takvu su opciju bili i Englezi, i Rusi – svi su htjeli u Hrvatskoj vidjeti na vlasti HSS i komuniste. Englezi zato da komunizam ne dođe na Balkan, Staljin zato da ne izazove zapad crvenom revolucijom tamo gdje ona nije potrebna. A u podjeli 50:50, Hrvatska je pripadala Zapadu. To je Titu jako kompliciralo borbu za vlast. Povrh toga, HSS-ov favorit Ivan Šubašić, bio je špijun Moskve.

Protiv Andrije Hebranga snažno je istupio i Edvard Kardelj, koji je u pismu Titu, 30. rujna 1944. napisao kako “u Hrvatskoj neće ići dobro dok će Andrija biti sekretar CK KPH, odnosno, dok god će se on tamo uopće nalaziti. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja stalnu tendenciju k slabljenju povezivanja Hrvatske s Jugoslavijom. Kod Andrije izbija, na svakom koraku, neki nacionalistički hrvatski uklon. Sumnjam da bih pretjerao ako kažem da Andrija ne voli Srbe i Slovence, i da smatra Jugoslaviju više-manje kao nužno zlo…”

Zbog toga je Hebrang povučen s dužnosti sekretara CK KP Hrvatske, no Doder tu ide korak dalje u pretpostavci da je tu bilo i nešto drugo. Za poseban status Hrvatske nisu se zalagali samo Rusi i Englezi, već i dijelovi njemačke politike. Samo po sebi je jasno kolika je to opasnost bila za Tita.

“Kad se analiziraju Hebrangovi politički promašaji”, piše Doder, “zanimljiva je konstatacija Vladimira Bakarića da je Hebrang težio stvaranju neke koalicione vlade s HSS-om. U takvom stavu Andrije Hebranga mogli bi se tražiti njemački prsti. Konkretnije, glavni zagovornik takve politike, u sumrak Trećeg Reicha, bio je njemački opunomoćeni general u NDH, dr. Edmund Glaise Horstenau.”

Hebrang je bio ovlašten rukovoditi razmjenom zarobljenika s Nijemcima. S njemačke strane, sve je konce vukao Horstenau. Wehrmachtov bojnik Eugen von Pott, iz Horstenauova štaba, izjavio je, prema Doderu, sljedeće: “Hebrang je bio uključen u Glaiseove planove u pogledu preustrojavanja hrvatske vlade.” On tvrdi da je u arhivima pronađena rukom pisana izjava njemačkog obavještajca, koji kaže da se “Hebrang nalazio na liniji Kominterne dok je maršal Tito oličavao jugoslavensku ideju. Zato je bilo pametno da se situacija u kojoj se Hebrang nalazio poslije svog hapšenja iskoristi za politički sporazum. Nakon uočavanja ovih divergencija (između Tita i Hebranga) bilo je u danoj političkoj i vojnoj situaciji jasno da treba pokušati da se ova šansa za razdor (u NOP-u) izgradi uz pomoć saveza. Korist na njemačkoj strani bila je u rascjepu i time slabljenju jednog bočnog protivnika, s konačnim ciljem da se on uništi. Korist za Hebranga nalazila se u tome što bi njegov moćan konkurent, naime maršal Tito, bio od Nijemaca isključen putem kontraakcija i što bi uspješan dogovor s Nijemcima doveo do značajnog predaha, pri čemu bi on (Hebrang) mogao na miru pričekati očekivani vojni razvoj, to jest napredovanje ruske ofenzive i izostanak angloameričke invazije…”

Iz izjave Eugena von Potta proizlazi da je Hebrang bio uključen u dugoročne planove Edmunda von Glaise Horstenaua, a oni su se svodili na pravovremeno odcjepljenje Austrije od Reicha i formiranje katoličke federacije nalik na Austro-Ugarsku.

Obitelj Hebrang na web-stranici odbacuje ove tvrdnje, Ivan Stevo Krajačić više nije živ, ali čini se gotovo sigurnim da je on Doderu pribavio sve bitne dokumente, uključujući i izjave Eugena von Potta.

Jesu li suradnja s Hebrangom, kao i kontakti s haesesovcima i Nijemcima u Vranešićevu sanatoriju, o čemu piše Milan Gavrović, dio onih pogrešaka o kojima je Krajačić sramežljivo govorio u svom tekstu?

Možda. Vjerojatno.

U svakom slučaju, Stevo ih je “iskreno priznao.” I dobio oprost. Ne prvi i ne zadnji put.

“Tu sam ponovo osjetio veličinu druga Tita. On je, u završnoj riječi, bio oštar i korektan, rekao je da im je situacija u Hrvatskoj poznata s mojim izlaganjem…”

>>> Kraj devetog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

Tema: Feljtoni

Komentari 106 Pogledaj sve komentare
  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Petak, 23.03.2018. u 09:31

    nisu oni Titu rekli ne, rekli su srbima ne......a oni su nažalost prevladali jugoslavijom.....

  • Avatar Puky_gbr
    Puky_gbr Petak, 23.03.2018. u 07:37

    Zlotvor i satrap broz zatirao je sve što je i najmanje sličilo na hrvatstvo.

  • Avatar jo2hn8ny
    jo2hn8ny Petak, 23.03.2018. u 06:55

    Što djecu ne učite da su u Republici Hrvatskoj postojali hrvatski partizani i yugoslavenski partizani koji su na kraju rata prevladali hrvatskim. Hrvatski partizani su se borili za svoju Hrvatsku, a ne Yugoslaviju.

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message