Sina joj odveli četnici: 'Sanjam ga često i korim što mi se ne javlja, srce mi puca za njim...'

Znaš što, da ih imaš dvadesetero, svu djecu jednako voliš. I za svima jednako srce boli. Rodila sam četrnaestero djece. Zadnja trudnoća bile su blizanke. Jedna je mrtvorođena, druga živa i zdrava. A moj sin Dragan je nestao.

Kad mi se ovdje u Majuru za Božić i Uskrs okupe sva moja djeca, pogledam ih i izađem napolje. Pa plačem. Oni me pitaju zašto plačem, je li mi žao što su došli. A ja odgovaram: 'Nije, djeco moja, drago je meni, samo moj Dragan meni srce otkida', kroz suze nam je 2019. govorila Nedeljka Dugandžić (80) iz Majura.

Sinu Draganu, tada 28-godišnjaku i ocu tek rođene djevojčice, svaki se trag izgubio u rujnu 1991. godine u Kostajnici. Kako priča majka, posljednji put sina je vidjela u Zagrebu, kamo se sklonila od rata koji se počeo širiti po Hrvatskoj. Bila je kod kćeri i njezina supruga, a sin Dragan tamo joj je dovezao i svekrvu.

- Htio se vratiti u Majur. Zet i ja molili smo ga da krene tek kad svane. Svanulo je, on je otišao i više ga nisam vidjela ni s njim progovorila. Nisam se ni oprostila. Koliko sam čula, suprugu i kćer, tad bebu, odvezao je u Lekenik i vratio se u Majur. Nekoliko godina kasnije srela sam se s čovjekom, pravoslavcem, koji je tog dana s mojim sinom sjedio za stolom u Kostajnici, gdje ga je zadnji put vidio. Ispričao mi je da su do njihova stola došli neki Srbi i kleo mi se da im je rekao: 'Ne dirajte u tog dečka, on nije nikome ništa kriv'. Samo su mu rekli: 'Stari, raspali kući, sad ćemo i tebe'. I to je sve što znam. Od tada se mom sinu gubi svaki trag - pripovijeda Nedeljka. Draganova supruga s bebom se odselila u Njemačku. S bakom više ne kontaktiraju.

- Ja ne znam čitati ni pisati. Nemam kontakte s unukom ni snahom. Ali ja joj se divim. Ostala je sama s tom bebicom, suprugu se izgubio svaki trag. Jedno je vrijeme živjela tu kod nas, radila u kafiću, a onda se odselila u Njemačku. Podigla je tu curicu, odškolovala je, dala joj kruh u ruke. Nije ona kriva što Dragana nema, možda se već i preudala. Ako je, ne krivim je. Ja sam svojoj unuci uz pomoć djece poslala sliku njezina nestalog oca u Njemačku. I dobila od nje odgovor. Samo mi je napisala: 'Draga moja bako, nisam znala da je moj tata tako lijep' - prisjeća se ova tužna majka dok joj izboranim licem teku suze.

Da joj sina nema, shvatila je jer se nije javljao. Nitko ga nije vidio, pa je Nedeljka sa suprugom obilazila zagrebačke institucije, raspitivala se, ispitivala i molila pomoć kod Međunarodnog crvenoga križa. Sve ove godine ništa nisu saznali.

- Sve to vrijeme samo sam čekala da se oslobodi ovo područje Majura i da se vratim svojoj kući, od koje sam našla samo zgarište. Stotinu puta kolegici sam rekla: 'Da mi je samo doći na majursku prugu'. Eto, došla sam, ali mog sina nema, a ja ne mogu ništa. Fali mi i danas, fali mi svaki dan. Kamo god je išao, što god je kupio, govorio bi da je to za njegovu mamu - otirući suze kaže Nedeljka.

Suprug joj je preminuo prije 14 godina. Dugo je bolovao, a tuga za nestalim sinom pospješila je razvoj bolesti.

- Sa suprugom sam puno hodala uokolo i tražila svog sina. Ne znam hoću li ga ikad pronaći. To bih voljela i željela. Da znam gdje su mu kosti. Podigli bismo mu spomenik. Svijeće bih palila na njegovu grobu, a ne više pored križa u Majuru. Pa kad njegova kći dođe, da zna gdje mu je grob. Da ga posjeti tamo gdje počiva - tužno govori Nedeljka.

Nestalog sina često je sanjala. Svaki san bio je tako vjeran, tako ga je jasno vidjela, a ujutro joj je u glavi odzvanjao njegov glas.

- Prolazio bi kraj jednog bunara i koračao prema meni. Korila sam ga: 'Pa mili moj sine, kako se toliko vremena nisi javio ni meni ni svojoj braći i sestrama?'. U snu je uvijek odgovarao da nije mogao. Eto, uvijek bih sanjala taj isti san. I ujutro bih bila vrlo tužna - svjedoči Draganova majka.

Iako su je obilazili i policajci i ispitivali je o nestanku sina, ništa se do danas nije rasvijetlilo. Nisu ga pronašli.

A njezina nada da će ga pronaći iz dana u dan sve više gasne.

- Ako je netko zatrpan, možda ga i pronađu, ali koga su bacili u vodu, nikad neće pronaći. Tko i zna nešto, taj neće reći. Raspitivala sam se,ali što mi vrijedi kad mi ne kazuju točne informacije? Jedan je rekao da je išao brati koprive i vidio da masovnu grobnicu kopaju poviše mlina. Druga susjeda govorila je da je vidjela kako nešto kopaju u polju, kamo je išla brati šipak. Dolazili su naši i kopali, ali nisu ništa našli. Tko će znati na tom prostoru gdje je što zakopano - nemoćno Nedeljka širi ruke. U Hrvatsku se iz BiH doselila sa suprugom i osmero djece. Ostalih šestero rodila je u Hrvatskoj. Ispričala nam je kako je njezin djever prvi kupio komadić zemlje u Majuru. Nedeljki i njezinu suprugu javio je da je zemlja puno kvalitetnija nego u BiH. U potrazi za boljim životom tako su se doselili u Majur, sagradili kuću i u njoj podizali svoju mnogobrojnu obitelj.

- Ma djeca su jedno drugome bila do uha. Dok su bila mala, nisi mogao ništa. Kako je koji završio školu, tako je pronašao posao. Oni su danas svi situirani, žive posvuda - od Zagreba do Njemačke, imaju svoje obitelji. Kao majci, lijepo mi ih je gledati. Ali mi istodobno i srce puca za mojim Draganom. Sjećam se da je bio tako lijep i kao beba i kasnije, kad je odrastao. Samo da saznam gdje je, što su mu napravili, kako je završio...- zaključila je Nedeljka.

Vrijeme provodi u svojoj kući u Majuru, u kojoj se još nada da će joj sin doći na vrata.

Nedeljka se od sina nije ni oprostila

Bio je tako lijep. I kao beba i kad je odrastao. Samo da saznam kako je završio