Slavili 50 godina mature: 'Prije ponoći nitko nije htio ići doma'

Oni su imali svoju srednjoškolsku maturu davne 1969. godine. Mnogi od njih nisu se vidjeli pola stoljeća, a onda su se, proteklog vikenda, okupili u Našicama da obilježe 'jubilarku'. "Vidjeti se nakon toliko godina, porazgovarati i obnoviti sjećanja je neprocjenjivo" složilo se s time svih 25 okupljenih učenika nekadašnjeg Elektro razreda Škole učenika u privredi koja je bila dio tadašnjeg Srednjoškolskog centra za stručno obrazovanje kadra u Našicama. 

Kada su se okupili u jednom našičkom restoranu većini se činilo kao da se vide prvi puta u životu.

"Neki ne da su se promijenili nego su se izobličili. Išli smo jedan do drugoga i ispitivali 'koji si ti'" kroz smijeh kaže Josip Štuka (68) koji danas živi u Zagrebu, a nekada je živio u Našicama gdje je i završio srednju školu. Upravo je on odlučio organizirati proslavu godišnjice mature i okupiti svoje školske prijatelje.

Raštrkali se po Srbiji, Bosni, Zagrebu...

"U razredu nas je bilo 37 i razrednik nam je bio Zdravko Švenda, profesor koji je tek izašao iz škole i bio je star skoro kao mi. 

Naravno da je i on došao na godišnjicu jer on nas je sve i pustio da prođemo na maturi" šali se Štuka dodajući kako je velika većina njegovih prijatelja iz škole odmah potom našla posao u tadašnjoj velikoj našičkoj firmi Elektroslavoniji gdje su i radili cijeli svoj radni vijek. Rat ih je razdvojio i 'raštrkao' po cijeloj bivšoj državi tako da su neki završili u Srbiji, neki u Bosni, a neki po Zagrebu i okolici. Tek par ih je ostalo živjeti u našičkom kraju. Upravo to je bio najveći problem Josipu Štuki kada je odlučio okupiti ekipu. 

"Prvi puta sam ih okupio 1999. godine i tada sam ženi nabio toliki telefonski račun da je poludjela. Nisam mogao drugačije doći do ljudi nego sjesti za telefon i bezbroj puta zvati informacije. Neke sam našao brzo, neke nakon sto pokušaja. Uglavnom, trebalo mi je dva mjeseca da ih većinu nađem. Ispostavilo se da ih je 13 u međuvremenu umrlo pa oni, dakako, nisu mogli doći ni na prvi, ni na ovaj drugi susret. Najviše sam se namučio tražeći Antuna Midžića kojega nisam nigdje uspio naći. Neki su mi rekli da je i umro. Na kraju sam zvao sve Midžiće koje sam našao u imeniku i otkrio da on živi 500 metara zračne linije od mene u Zagrebu! A mi mislili da je nestao" kaže veselo Štuka koji je potom otputovao u Našice i dogovorio večeru i druženje za prijatelje. Svi su bili iznenađeni jedni drugima, mnogi se nisu prepoznali, ali neki su na prvu znali tko je tko i odmah ispričali neku anegdotu koje se sjećaju iz škole.

Dvojica nisu došla zbog bolesti

Doduše, nije ih bilo baš previše, kao ni starih fotografija koje su donijeli da bi se smijali prošlim vremenima. Sjećanja su izblijedjela kao i slike. Ali, imali su o čemu razgovarati.

"Pričali smo o tome gdje smo, kako živimo, što smo postigli u životu, o bolestima koje svi imamo. Na žalost upravo zbog bolesti dvojica nisu mogli doći na okupljanje ali ja sam ih obišao, odnio im poklon i sliku našeg okupljanja, da nas znaju prepoznati ako nas negdje sretnu" smijući se kaže Štuka koji vrijedno dokumentira i fotografira sve njihove susrete.

Organizirao je, kaže, druženje za 15 sati misleći da će svi u 20 već biti za ići u krevet, ali ostali su i do ponoći. Jako mi je drago bilo vidjeti ih na okupu. Rijetke su takve obljetnice, a i takvi učenici koji su spremni i nakon pola stoljeća doći na staro mjesto i sresti se iako ih je život razdvojio i odveo kojekuda. I njima se na kraju to druženje svidjelo pa su rekli da će se naći i iduće godine" kazao je njihov profesor Zdravko Švenda.