Stanar dvorca na Braču prije sto godina podigao je spomenik svom psu: 'Oprosti mi Vesela...'

U Bobovišćima na Moru sreli smo više zaštićenih sivih čaplji, jako rijetkih ptica, nego turista. Bračke vile s bazenima su prazne. Ne srećemo ni mještane dok se među kamenim kućama spuštamo u osunčanu bobovišku uvalu gdje ispod vatrogasnog kamiona mačke škilje u hladu. Tu je novi kip Vladimira Nazora. Piše knjigu. Tu je i samo jedan ribar, Goran mu je ime. Sjedi na kaiću i čeka da dođe dizalica koja će zaobljeno drvo porinuti u more. Malo dalje, uz uvalu, zatvoreni je mjesni kafić. Čuje se buka radova, vlasnik unutra nešto renovira, a s radija dopiru vijesti. Pokušavamo ih čuti. Žamor je. 

- Uhićena je Josipa Rimac - dovikne nam mještanin sa šanka. Zahvalimo se.  Naokolo trčkara psić imena Mala. Cijele godine živi na jedrilici usidrenoj u portu. Mala je malo tužna jer je bila na operaciji. - Vadili su joj tumor. Sad se stalno oće mazit - objašnjava njen vlasnik, čovjek sa šanka. Oboje su stanovnici jedrilice. Preko ograde se suši roba, sa zvučnika dopire Queen, a vrša je spuštena. - Ako se šta uvati, uvati. Zna nekad bit i koja komarča – priča stalni jedriličar vadeći sada praznu ribarsku opremu.

On i Mala ovako žive već godinama. Učinilo nam se to kao odlična novinarska priča, živopisno je i nesvakidašnje, suživot čovjeka i psa na tako malo prostora, a još i na moru. Al' nije htio pred objektiv. Koliko god da samo molili. Otkrio je samo da je uvala mirna, i da nema velikih problema kad zimi zapušu jači vjetrovi. Maloj je isto dobro.

- Cilo misto je njeno. Može di god oće - dodaje njen čovjek. Pozdravljamo se s njim, a Mala nas prati do najupečatljivijeg objekta - dvorca Gligo. Ili kako se to točnije kaže, kaštela Gligo. Osluškujući neobičnu tišinu turističkog mjesta za ovo doba godine, izuzev kvalitetnog rocka s jedrilice, razmišljamo kako mora da je taj izraz "kaštel" došao od talijanskog "castello", pa i na engleski se kaže "castle". Uopće nema potrebe za novotvorenicom "dvorac". Što je falilo "kaštelu"? I prije nego smo stigli ući u neka ozbiljnija promišljanja, Mala je već podigla šape na kameno zdanje s par kula i još više puškarnica.

Na vratima je znak zaštićenog kulturnog dobra. A unutra je jedna od suvlasnica. Sjedi u dvoru i čisti bob u maštilu. Njene rodice su, govori nam, vlasnice ostatka dvorca. A njen sin je inače konzervator. Kakve li divno zaokružene priče. On sada čuva kaštel koji je u 16. stoljeću sagradila njegova obitelj Marinčević-Gligo. Barokna utvrda generacijama krije tajne.

I fascinantnu kamenicu za maslinovo ulje od tisuću litara. Stanovnica kaštela usmjerava nas da se okrenemo prema vratima kuda smo ušli i pogledamo spomenik na zidu. Kako mu se približavamo vidimo isklesanog lovačkog psa. Piše "Vesela".

- Ona vam je bila pas našeg pradjeda koji je ovdje živio. Bio je lovac. Jednog je dana, onako u lovu, slučajno ustrijelio nju. Uf, što je to bilo... Koja je to bila tuga! Nikad to sebi nije oprostio - priča naša sugovornica, a Mala spušta uši.

- Na spomeniku piše "nenadmašna, vjerna, odana, najdraža, jadna moja Vesela! Ubio sam te, a nisam želio. Oprosti mi molim te... godina 1929." - prevodi otprilike. Napisao je pradjed i da se puno kaje, da mu je strašno žao, molio je oprost, samo, sve je to nekako teško danas točno prevesti. A i nema potrebe da mi razumijemo svako slovo. Glavno je da Vesela zna.