Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
5 komentara

Stoja pati za nestalim ocem: 'Volim te puno, ti si moj ćaća'

PRONAŠLA ŠTAKU Kažimirova kći Stoja (72) još pati za nestalim ocem. U Polaču je prvi put došla u kolovozu 1995. Na zgarištu rodne kuće našla je samo očev štap...

Foto: Privatna arhiva
5 komentara

Svog oca Kažimira Peraića zadnji put vidjela sam 1990. godine, tijekom godišnjeg odmora koji sam provodila u Zadru. Na putu do Polače, gdje je živio, jedva sam se autom probila kroz barikade koje su niknule na potezu Kakma-Tin-Raštani.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kad su me okružili ogromni bradati ljudi, pobunjeni Srbi, mislila sam da neću preživjeti i jedva izvukla živu glavu. Susret s tatom bio je kratak jer me brat potjerao u Zadar, u stan u koji bih se vraćala iz Austrije. Otac se pozdravio sa mnom. Dok su mu suze tekle niz obraze, govorio mi je: ‘Dušo, bježi dok ti je vrijeme. Izađi dok možeš. Vidjet ćemo se, dušo moja, čut ćemo se’.

Više se nikad nismo čuli ni vidjeli. Bio je to naš oproštaj, otpočinje Stoja Peraić (72) priču o nestanku voljenog oca.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Kad je Polača pala u ruke Srbima, Kažimiru se izgubio svaki trag. Ni supruga ni dva sina nisu ga uspjeli privoljeti da napusti svoju kućicu u Polači i pođe na sigurno, daleko od rata. Iz Austrije, gdje sam radila, došla sam za Božić. Moji su bili u izbjeglištvu u Filip Jakovu. Nećak mi je pričao da moj tata nije želio izaći iz svoje kuće. Nisu ga mogli ni iznijeti, opirao se i nije želio otići iz sela. Govorio je da je preživio II. svjetski rat i da će preživjeti i ovaj. Dva sata prije pada sela brata su mi, inače bolničkog radnika u Biogradu, izvukli su iz sela. Otac je ostao u kući. Što se poslije dogodilo, stvarno ne znam. Netko kaže kako su razbojnici išli paliti kuće, možda su i njega zapalili - tihim glasom govori Stoja.

Oca pamti kao blagog i dobrog čovjeka, poštenog, prije svega milostivog i velikog veseljaka.

- Uz mene je imao i dva sina. Naš odgoj je prepuštao mami i nikad na nas nije povisio glas niti nas udario. A moja majka bome je. Odgajala nas je, ali je bila stroga. Znala nas je oplesti i šibom. No moj otac uvijek je govorio: ‘Dobro je, Marija, ostavi djecu na miru’. Jednom je otišao negdje raditi i vratio se s koferom punim slatkiša i bombona. Bio je vrijedan i radišan, sjećam se da me, svaki put kad bih se vratila iz Austrije, dočekivao u suzama i s riječima: ‘Evo moje kćeri, došla je’. A kad bih odlazila, govorio bi: ‘Ajde, dušo moja, Bog te vodio i Bog te blagoslovio’. A suze bi mu tekle niz obraze - prisjeća se Marija dirljivih trenutaka s ocem koji su joj se zauvijek urezali u sjećanje. Iako je voljela oba roditelja, tati je ipak bila naklonjenija.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Na privremenom radu u Austriji falio joj je uvijek, a posebice kad je nestao.

- Selo je bilo blokirano i nije se moglo tražiti nestale. U selo smo ušli tek nakon Oluje, odmah 6. kolovoza 1995. godine. Našli smo tatinu štaku kojom se služio jer je bio slab na noge. Osjećala sam se jezivo. Tužno. Na mjestu na kojem smo sjedili kraj kuće tad je bila džungla. Prevrtala sam nagorene i porazbacane ostatke po podu i našli smo dječju bočicu nećakinje i džezvu za kavu. To je sve što je ostalo od naše kuće. A bila je to poštena kuća. Moja majka umrla je dvije godine nakon Oluje, stariji brat 2005. godine, a mlađi prije osam godina. Moj nećak, sin najstarijeg brata, nastavio je potragu za djedom. Dali smo uzorke kose i krvi za DNK analizu, no nikakvog odgovora nismo dobili - žali se Stoja. Oca je sanjala nekoliko puta. I uvijek je to bio isti san.

- Poviše naše kuće je zemlja i u snu čujem kako mi netko govori da mi je tu tata zakopan. I ja u snu gledam u hrpetinu pijeska. Nazvala sam nećaka i povjerila mu što sam sanjala. Rekao mi je: ‘Tetka, s policijom, vojskom i civilnom zaštitom prošli smo cijelo to područje, čak su iz kuće uzimali uzorke pepela, ali ništa nisu pronašli’. I tako, štaka i ove dvije slike jedino je što imam od njega - uz dubok uzdah niže Stoja.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

S velikom gorčinom u glasu ističe da su zlotvori čak skinuli i dvorišna vrata.

- I to im je trebalo - otpovrne Stoja dok joj se u glasu miješaju nemoć, srdžba i tuga.

Iako je sad u mirovini i sa suprugom živi u stanu koji su kupili u Biogradu, Stoja i danas rado mislima otplovi u djetinjstvo. Tako su joj žive slike neopterećenog i sretnog djetinjstva koje je provodila u roditeljskoj kući u Polači. Iako je tih poratnih godina vladalo siromaštvo, Stoja tvrdi da su bili sretniji nego danas.

- I danas odem na selo, u Polaču, odvojim se na brdo, gdje smo kao djeca gradili kućice. Pa gledam našu zemlju u Kakmi. Sadili smo paradajz, kukuruze. Imali smo ovce i vola, ali i magarčića, na kojeg me otac posjeo i vodio sa sobom u polje i u vodeni mlin. Dok bi on radio, mi smo skakali uokolo. Iako smo bili siromašniji, bili smo zadovoljni i sretni - govori Stoja. I danas se pita kakva je sudbina zadesila njezina oca. Jesu li ga ubili, jesu li ga mučili, jesu li ga zapalili? To je ono što bi voljela saznati.

- Ako ga pronađemo, pokopat ćemo ga kao da je umro jučer. Ali sumnjam da će ga pronaći. Svi koji bi i nešto rekli, boje se. Sadašnji susjedi su izbjegli.

A da me tata sad čuje, poručila bih mu da ga volim. Da je on moj ćaća. Da sam isplakala puno suza - zaključila je Stoja Peraić na rastanku.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Isplakala sam suza i suza, ali shvatila sam da od toga nema ništa, zato sad molim

Tijekom godina Stoja je puno plakala za ocem. Posebice dok je bila na privremenom radu u Austriji.

- Isplakala sam suza i suza, ali shvatila sam da nema ništa od plakanja. Zato se sad molim. I molim sve koji nešto znaju o mom nestalom ocu Kažimiru neka se obrate bilo kojoj nadležnoj instituciji. Njegov pronalazak donio bi mi mir i lakše bih preboljela činjenicu da se od njega nisam ni oprostila - kaže Stoja. Danas sa suprugom živi u Biogradu na Moru. No često mislima otplovi u djetinjstvo i sjeti se lijepih dana s ocem.

 

 

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message