Dina je s ovog svijeta otišla kao prvakinja, suprug tuguje: 'Njen osmijeh ću zauvijek pamtiti'

Što mi je rekla zadnje? Dopustite da to prvo kažem njezinoj obitelji... Stalno je ponavljala da ne želi da itko, nakon što umre, govori kako ju je rak pobijedio, kazao nam je shrvani Diego Rabelo, muž naše nedavno preminule stolnotenisačice Dine Pervan Rabelo.

- Vjerujte, znam da tu borbu nije izgubila. Bio sam tamo. Da je bilo fizički moguće, nastavila bi se boriti. Rak ne može rasti vječno. Postoji fizički limit. Završilo je tako što joj je uzeo zrak. Bila je najotpornija osoba koju znam. Sad kad sam vidio njezinu borbu, izazvan sam do kraja života. Recite mi, kako da ikad od nečega odustanem tek tako kad sam vidio da ona nije posustajala u svojoj borbi?! Većina ljudi nije vidjela ni djelić njezine patnje. Vidjeli su samo djevojku bez noge i kose te bi uvijek pitali isto: Kako je unatoč svemu toliko nasmijana? - sa sjajem u očima pričao nam je Diego, Amerikanac iz Bostona.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:12

videovijesti 12 12 | Video: 24sata/pixsell

Dina je još prije malo više od tri godine nastupala za hrvatsku seniorsku reprezentaciju, a jedan rutinski pregled zbog bola u koljenu okrenuo joj je život naglavačke. Otkriven je sarkom, zloćudni tumor, koji se nezaustavljivo širio tijelom mlade sportašice. Preminula je u 31. godini...

- Toliko se toga izdogađalo. Rak može biti okrutan. Možete samo bespomoćno sjediti, čekati i nadati se da ćete imati i najmanju šansu za preživljavanjem. Prosječna osoba zapitala bi se ima li se uopće smisla boriti, je li vrijedno tolike patnje. Prosječna osoba vjerojatno bi s vremenom odustala. Ne i moja Dina! U protekle tri i pol godine imala je nekoliko operacija i ciklusa kemoterapije. Ne znam kako je to sve izdržala, zaista ne znam. Uvijek bi se vraćala nasmijana. Oni koji je poznaju znaju koliko je bila jaka. Bio sam uz Dinu do zadnjeg daha. Moja Dina je napustila ovaj svijet kao neporažena prvakinja. Rak joj je oduzeo život prije no što se predala. Ponosan sam na nju i uvijek ću u glavi imati tu sliku otpora, prkosa.

Njezina Pula nikad je neće zaboraviti, a grad joj je sjajnom gestom odao veliko priznanje. Stolnoteniska dvorana pulske Gimnazije u budućnosti će nositi ime Dina Pervan Rabelo.

- Nadam se da ću tom prilikom doći u Hrvatsku. Uvijek ću biti u kontaktu s Dininom obitelji. Uostalom, to je sad i moja obitelj. Pula je za mene posebno mjesto, tamo sam upoznao Dinu na ronjenju. U to vrijeme živio sam u Italiji i viđali smo se gotovo svaki vikend, proputovali smo zajedno Europu - rekao nam je Diego.

Neslužbeno smo doznali kako je njezina posljednja želja bila da je kremiraju i dio pepela ostave u Americi, gdje se liječila zadnjih godinu dana i živjela sa svojim suprugom, a dio vrate u rodnu Hrvatsku.

- Još nije kremirana, ali ne mogu vam potvrditi kad će to biti. Nadam se da razumijete, iz poštovanja prema njezinoj obitelji i njoj.

Amerikanac je imao poruku za kraj.

- Ponosan sam na Dinu. Vidio sam koliko je javnost cijeni. Toliko lijepih tekstova ste napisali o njoj. Zato sam pristao ispričati njezinu priču, bitno mi je da svi znaju kakva je točno bila. Imala je posebnu moć da uvijek donese radost. Kad je bilo najteže, ona je uspjela zasjati. Nikad, ali baš nikad, iznad sebe nije imala oblak tmurnih misli - u dahu je rekao Diego...

- Sve je počelo kao običan bol u koljenu. Bio je travanj, baš kraj stolnoteniske sezone, pa je počela trčati i tako održavati kondiciju te se pripremati za sljedeću sezonu. Cijelo ljeto bol nije prestajalo, pa smo u kolovozu otišli na pregled - kroz suze se prisjetio Bogdan Đekić, čovjek koji je trenirao Dinu. Trenera je strašno pogodio njezin odlazak.

Obična bol u koljenu

- Pretpostavljali smo da se radi o upalnom procesu, ali šokirala nas je dijagnoza. Imala je sarkom (zloćudni tumor, op. a.) fibule. Nikakvu amputaciju u početku nisu spominjali. Odradila je prvo jednu operaciju, u kojoj su to očistili i izvadili, ali sve se potom zakompliciralo. Nogu su amputirali, ali taj prokleti sarkom proširio se čak i na pluća, pa je Dina otišla u SAD na liječenje, kod supruga - priča Đekić.

- Trenirao sam je od 14. ili 15. godine. Surađivali smo deset godina, bila je divna osoba i sjajna sportašica. Bila je u svim reprezentativnim selekcijama, imala je nekoliko nastupa za seniorsku vrstu. Već sa 16 godina postala je nositeljica ekipe i važan kotačić u našoj Prvoj hrvatskoj stolnoteniskoj ligi. U paru s Ljiljanom Janković osvajala je odličja na seniorskoj državnoj razini - nabrajao je Dinine uspjehe trener Đekić.

Skupljali za pomoć

Naša stolnotenisačica odradila je dvije operacije na Šalati, ali kad je stvar postala još ozbiljnija, morala je na liječenje u SAD. Kako bi joj pomogli u liječenju, organizirali su i humanitarnu akciju. Cilj je bio nabaviti ortopedska pomagala i lijekove koji nisu na listi HZZO-a.

- Ni najbolji svjetski liječnici nisu joj mogli pomoći... - kazao je shrvani trener. Cijeli život Dina je bila članica Ženskog stolnoteniskoga kluba Pula, a protekle tri i pol godine borila se sa zloćudnim tumorom kosti, sarkomom. Zadnji meč odigrala je 2017. na Zagreb Openu u dresu Hrvatske.