Suprotne tvrdnje: "Liječnici su dječaka smjeli i morali liječiti"

Smjeli ste i mogli ste liječiti, to dijete je trebalo zadržati u bolnici. Ovaj slučaj mora biti neki alarm za sve buduće slučajeve, tvrdi Karolina Šestak, ravnateljica Centra za posebno skrbništvo.

U slučaju malog Inuka B. (9), koji je umro od non-Hodgkinova limfoma nakon što su roditelji odbili liječenje kemoterapijom u KBC-u Rijeka, bio je ugrožen život dječaka i liječnici su ga morali podvrći liječničkom i terapijskom postupku, obavijestiti Centar za socijalnu skrb i pozvati policiju jer je bilo indikativno da roditelji u toj situaciji ne štite interes djeteta - smatra Šestak.

Facebook

Zdravlje djeteta ispred svega

Ne želeći tražiti krivca i prebacivati krivnju i odgovornost unutar sustava, uporište za svoje tvrdnje ravnateljica Šestak pronalazi u Zakonu o zaštiti prava pacijenata i njegovim člancima 17. i 18. koji vrlo jasno štite maloljetno dijete i osobu pod skrbništvom.

- Ako postoji opasnost za život i zdravlje djeteta i ako je to neposredno ugrožavajuće onda je liječnik bez ikakvog pristanka roditelja trebao poduzeti dijagnostičku i terapijsku obradu. Peti kolovoza, kada je dijete zaprimljeno u bolnicu, liječnik je imao zakonski instrument da poduzme mjere iz svoje nadležnosti. Na taj isti članak je upozoravala i posebna skrbnica koja je bila uključena u taj cijeli postupak - kaže Karolina Šestak i dodaje da su život i zdravlje djeteta prije roditeljskog prava. Ona smatra da je ovaj slučaj, nažalost, primjer da roditelji uvijek najbolje ne štite prava svojeg djeteta te da je liječnik imao mogućnost postupiti prema tom propisu.

- Imala sam potrebu upozoriti na to jer ovaj slučaj se ne smije ponoviti i mora biti neki alarm za sve buduće slučajeve – pojašnjava ravnateljica Šestak svoje motive.

Centar za posebno skrbništvo je u godini dana imao 1021 slučaj zaštite djece i sudskih postupaka. Obiteljski zakon, ističe Šestak, kojeg je Ustavno sud suspendirao, ima vrlo jasne odredbe gdje se mogla izbjeći ova situacija kao što je danas. 

Odgovornost na roditeljima

Odredba kao što je žurno izdvajanje djeteta iz obitelji gdje sud mora donijeti odluku u roku od 10 dana i odredbe što se tiče medicinskih zahvata.

- Ne bih tražila krivca u riječkoj bolnici. Primarno teret svoje odgovornosti moraju snositi roditelji. Kad je postalo indikativno da se radi o nekoj ozbiljnoj dijagnozi, trebalo je postupiti prema članku 18. Zakona o zaštiti prava pacijenata. I upravo zato jer, nažalost, nisu svi roditelji ti koji najbolje štite interes svojeg djeteta što je u ovoj situaciji bio slučaj - pojašnjava Šestak i dodaje da mjere oduzimanja roditeljske skrbi ili prava stanovanja s djetetom postoje upravo zbog ovakvih situacija.

Anamarija Mlačak/24sata

Šestak smatra da je liječnik bio pokriven člankom 17. i 18. Zakona o zaštiti prava pacijenata te da je trebao podvrći dijete liječenju.

- Kad vama liječnik unaprijed kaže sumnjamo na smrtonosnu dijagnozu, nema prava tog roditelja da sprječava da se dijete podvrgne suvremenoj medicini. Ako su roditelji i bili uzeli dijete u naručje spremni da napuste bolnicu trebali su ih onemogućiti i jednostavno pozvati policiju - tvrdi ravnateljica Šestak.

Ne treba se bojati tužbi

Naši liječnici su vrhunski stručnjaci i rade jedan vrlo osjetljiv i ozbiljan posao, kaže Šestak, međutim jedan ovakav slučaj zasjeni sve ono ostalo.

- Ono na što ja želim ukazati je da se ljudi koji rade tako osjetljiv posao ne trebaju bojati tužbi i kaznenih prijava roditelja jer će se u postupku dokazati zašto su oni nešto radili tako u skladu s pravilima struke. Željela bih da ova moja priča izađe van. Pokazalo se da svi roditelji, makar i u dobroj namjeri, ne štite najbolje interese svog djeteta i onda stručne službe moraju poduzimati neke radnje. Ja imam nekoliko kaznenih prijava protiv sebe i ne bojim se tih prijava jer znam da sam spasila neko dijete. Moguće je i da bi ishod bio isti i da je dijete 5. kolovoza odmah liječeno jer iz dokumentacije koju imam na stolu vidljivo je da je dijete prvi put kod liječnika došlo u debeloj progresiji bolesti – kaže ravnateljica Centra za posebno skrbništvo.

Nakon odvođenja dječaka iz riječke dječje bolnice Centar za socijalnu skrb je reagirao na način da je obavio izvide u obitelji, reagirao prema sudu, imenovao posebnu skrbnicu te predložio privremenu mjeru.

- Po meni, u ovom slučaju sud je trebao žurno donijeti privremenu mjeru ali gledajte i da je sud donio tu privremenu mjeru ti roditelji su počeli bježati s djetetom. Tu se uključila i policija. Posebna skrbnica iz našeg dislociranog centra Rijeka Nela Bodrožić-Selak je bila u intenzivnim kontaktima sa nadležnim centrom i sa policijom. Ja imam izvješće kronološki što se iz sata u sat dešavalo. Trebala je krenuti potraga. Jednostavno trebala je ići privremena mjera, oduzimanje djeteta, policija, uzeti dijete i to je to - tumači Karolina Šestak.

'Svi su trebali u potragu'

Ona smatra da je inicijator potrage za djetetom trebao biti, socijalni radnik, liječnik ili bilo tko tko je imao saznanje da je djetetu ugrožen život i zdravlje, što i zakon propisuje. Indikativno joj je to što je dijete u bolnici provelo između 24 i 32 sata, kao i to, kaže, što su liječnici molili i apelirali na roditelje, a nisu postupili prema članku 17. i 18. Zakona o pravima pacijenata.

Facebook

- U svojoj praksi nikada nisam imala ovako drastičan slučaj. Ono što je isto interesantno u ovom slučaju je to što je posebna skrbnica u više navrata kontaktirala majku dječaka. Pokušavala joj sve objasniti, ukazivala na prednosti suvremene medicine i da je to preozbiljna dijagnoza da bi se dalo mjesta alternativi. Majka je jednostavno to odbijala i smatrala da alternativni lijekovi čiste organizam djeteta - iscrpna je Šestak dodavši kako svojim istupom nema namjeru tražiti krivca i optuživanje sustava već joj je namjera da ovo bude alarm jer da imamo propise. Život i zdravlje djeteta su, kaže Šestak, prije prava roditelja i da se ovdje u slučaju 9-godišnjeg dječaka to pravo roditelja nije tako glasno trebalo čekati.

Terapija i bez pristanka

Pojašnjenja radi, čl. 17 koji se ovdje spominje kaže da za maloljetnog pacijenta odbijanje pojedinog postupka potpisuje skrbnik, a na to se dovezuje čl.18 koji kaže da ako se zbog hitne situacije ne može dobiti suglasnost skrbnika za terapijski postupak, pacijenta ipak treba podvrći terapijskom postupku u slučaju da prijeti ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja njegova zdravlja. Dakle, bez pristanka zakonskog skrbnika.