Zoran Milanović kao premijer svađao se s Ivom Josipovićem, a sada kao predsjednik svađa se s Andrejom Plenkovićem. Ipak, dokle god traju svađe, dotle imamo dojam da u državi još postoji neka raspodjela moći.
Ivo Josipović nastupio je kao veliki pomiritelj. Kao glas razuma u doba ludila.
"Predsjednik i premijer morali bi smoći snage prijeći preko osobnih animoziteta", izjavio je bivši predsjednik Republike za N1 televiziju, komentirajući permanentni sukob Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
"Morat će doći dan kad premijer mora pristati na razgovor, kao i predsjednik, ili će se nastaviti ovakva situacija. Ja se nadam da će se naći zajednički jezik i da će se osobni animoziteti staviti pod tepih barem onoliko koliko treba da stvari funkcioniraju", dodao je Josipović, podsjetivši kako obojica snose odgovornost prema građanima i moraju pod svaku cijenu naći snage da razgovaraju.
Zvuči logično i apsolutno potrebno u ovom trenutku.
Kad ne bi dolazilo od osobe koja je dobar dio svog predsjedničkog mandata provela u sukobu, napetostima i svađi s tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem.
Udarali kontre
Nema stvari oko koje si oni, nekadašnji stranački kolege, nisu udarali kontru.
Lex Perković, Bosna i Hercegovina, ostavka Radimira Čačića, imenovanje šefa tajne službe, postavljanje ravnatelja HRT-a, pitanje državnog udara u Vukovaru, ćirilične ploče, ovlasti predsjednika države, ukidanje povlaštenih mirovina, referendum o braku, Milorad Pupovac, ekonomska politika Vlade, promjena izbornog zakona, ukidanje izravnog izbora šefa države...
Pa čak i oko toga tko će ugostiti predsjednika Azerbejdžana.
I ne zaboravimo, Josipović i Milanović dolazili su iz iste političke opcije. I nisu se bazično slagali niti oko jedne stvari, bilo na političkoj, bilo na osobnoj razini. Država je tada također bila talac njihova sukoba.
A kad je Josipović izgubio, optužujući Milanovića da ga je stajao poraza, nazvao je bivšeg premijera "grobarom SDP-a i ljevice".
Svadljivi Zoki
Sada Ivo Josipović apelira na suradnju, dijalog i razumijevanje predsjednika i premijera koji su politički suparnici i koji na sukobu sa svojim protivnikom baziraju svoj opstanak.
To zvuči utopistički kad dolazi od osobe koja je mandat provela u sukobu. I to upravo sa Zoranom Milanovićem.
Sada već nagomilano iskustvo govori nam da je Milanović spreman i voljan provoditi mandat u prepucavanjima i svađi s drugim, obično konkurentnim centrima moći. Nekad kao premijer s Josipovićem, sada kao predsjednik s Plenkovićem.
Tko je kome prijetnja?
Nekad mu je Josipović bio prijetnja i smetnja, u trenutku kad je kao premijer snosio veću odgovornost za vođenje države, uz koaliciju, stranku i Sabor na grbači. Sada mu je to Plenković kada on kao izravno birani predsjednik bez ikakva opterećenja nastoji obuzdati samovolju predsjednika Vlade.
Sve ovo ne znači da je Milanović nužno uvijek bio faktor nestabilnosti, još manje da je svaki puta bio u krivu kad je ulazio u sukobe. Ovo samo pokazuje koliko se od svađa Pantovčaka i Banskih dvora ne može pobjeći. A vjerojatno ni ne treba.
Kontrola (ne)moći
Jer takav obračun, bio principijelan ili osoban, ostavlja dojam da u Hrvatskoj još uvijek postoji međusobna kontrola moći. Makar na razini svađe ili konkurencije, u javnosti se otvaraju teme i razvija diskusija koje ne bi bilo da se pita bilo koga od aktera.
Jer i Josipović je htio dominirati, kao što je to sada hoće i Milanović, kao što to danas želi Plenković i svaki drugi premijer na čelu Vlade.
Zbog toga možda trpe država, društvo i građani, ali možda bi trpjeli još više da sukoba, nesuglasica i trzavica uopće nema. I da vlada jednoumlje.
