Svetac koji je htio biti pilot jer 'Poljak ne može postati Papa'

Emilija, majka malenog Karola Jozefa Wojtyle, susjedima je često ponavljala da će njezin Lolek biti velik čovjek. Nadimak Lolek je dobio u osnovnoj školi, a zvali su ga i Lolus. 

Godine 1927., nakon što je američki pilot Charles Lindbergh zrakoplovom preletio Atlantik, tada sedmogodišnjeg Karola su upitali što bi htio biti kad odraste. 

- Bit ću pilot - odgovorio je. Zatim su ga pitali zašto ne bi bio svećenik pa je uzvratio: 'Zato što Poljak može biti drugi Lindbergh, ali ne može postati papa'. 

Malenog Karola tragedija je pogodila još kao dijete. Majka mu je umrla mjesec dana prije njegovog 9. rođendana, a tri godine kasnije umro je i njegov stariji brat Edmond.

Branio Židove: 'Svi smo mi djeca jednog Boga'

Prije Drugog svjetskog rata u njegovim rodnim  Wadowicama, koje su imale oko 10 tisuća stanovnika, živjelo je oko dvije tisuće Židova. Ivan Pavao II. puno godina poslije pisao je svom  židovskom  prijatelju Jerzyju Klugeru i kako su mnogi Židovi u selu bili njegovi prijatelji u osnovnoj školi, ali i kasnije u gimnaziji.

Kada su objavljivani rezultati prijamnog ispita za vadovičku gimnaziju Karolov prijatelj Kluger saznao je da je cijeli njegov razred uspješno položio te je želio s njime podijeliti  dobru vijest. 

- Lolek, Lolek primljen si! - odjekivalo je crkvom u kojoj je mladi Karol ministrirao. Pogledao ga je, dajući mu do znanja da je misa u tijeku i da sada ne mogu razgovarati.  Kada je misa završila, pokraj Jureka je prošla neka žena. 

- Što ti tu radiš? Nisi li ti sin predsjednika židovske općine? - upitala ga je i otišla dalje. 

Pojavio se Karol kojeg je zanimalo što je htjela od njegova prijatelja.

- Ne znam. Sigurno se čudila kad je vidjela Židova u crkvi - rekao je Jurek. 

- Pa čemu bi se trebala čuditi? Svi smo mi djeca jednog Boga! - poručio mu je Karol. 

U razredu je bilo nekoliko Židova, a mladići bi se kada bi igrali nogomet dijelili u dvije ekipe, katoličku i židovsku. Na golu jedne ekipe stajao je Karol Wojtyla, a s druge Poldek Goldberger, zubarev sin. Ponekad bi u ekipe dovodili igrače iz drugih razreda, no u židovskoj ekipi ne bi bilo dovoljno igrača. Tada bi na golu za Židove branio Lolek. 

Volio je sve sportove

Bavio se i drugim sportovima - klizanjem, skijanjem i planinarenjem, a volio je i plivanje, vožnju biciklom i spuštanje kanuom. Skijanje mu je od svega bilo najdraže. Tijekom svojeg  pontifikata najčešće je posjećivao skijalište Terminillo u blizini Vatikana. 

Navodno je, dok je još bio kardinal, izjavio kako 'nije dolično kardinalu da skija loše'.

'Bit ću filozof ili glumac'

Rano se počeo baviti glumom u raznim kazališnim skupinama. Kad je nadbiskup krakovski Adam Sapieha posjetio srednju školu u obližnjim Wadowicama 1938, dočekao ga je najbolji učenik,  tada 18-godišnji Karol Josef Wojtyla. Impresioniran Karolovim govorom, nadbiskup ga je pitao što namjerava učiniti u životu. 

 - Biti filozof ili glumac - odgovorio je mladić. 

- Šteta -  rekao mu je tada nimalo impresionirani kardinal Sapieha.

Nakon završetka gimnazije preselio u Krakov gdje se troumio između glumačke karijere, studija filozofije i  studija teologije. Ipak se odlučio za Filozofski fakultet na kojemu je s poljskim piscem Juliusom Kidrinkim osnovao kazalište. Nakon dolaska nacista u Poljsku, Karol je ilegalno  nastavio studije i širio pacifističke ideje, a govorio je i kako se otpor nacistima može pružati i bez oružja. 

Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici kemikalija. Imao je dvije prometne nesreće, udario ga je automobil i drugi put kamion. Njegovo se ime pojavilo na listi osoba, koje traže  nacisti. Skrivao se pet mjeseci u podrumima biskupske palače.

Nakon što mu je 1942. godine umro otac počeo je razmišljati o studiju teologije i o tome da postane svećenik.  Na njega je utjecao Jan Tyranowski, kada je prisustvovao sastancima  molitvene grupe "Živa krunica". 

Zaredio se nakon Drugog svjetskog rata, u studenom 1946. godine. Krakovski biskup je postao već 1958. godine, a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. 

Kardinal postaje1967. kao najmlađi u Kardinalskom zboru. No, nastavio je živjeti  skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine.  Družio se s prijateljima iz škole.

'Ne bojim se komunista, oni se boje mene'

Komunističke vlasti prihvaćale su ga puno više, nego druge biskupe u Poljskoj, jer su smatrali da će s njime lakše surađivati i da on nema toliko tvrde stavove koliko drugi. 

Ostvarivao je sve što je planirao, dobivao je dozvole za gradnju crkvi, dopuštenje za održavanje procesija, dozvole za ređenje svećenika koji su djelovali i u tadašnjoj  Čehoslovačkoj.  Rekao je, da se ne boji komunista, već da se oni boje njega.

U Poljskoj postigao je veliki uspjeh u Nowoj Huti. Taj grad sagradili su komunisti po komunističko-ateističkim načelima. Željeli su pokazati, da čovjek može živjeti bez Boga.  Karol Wojtyla sa suradnicima potajno je radio na evangelizaciji 200 tisuća stanovnika Nowe Hute, dok konačno 1977. nije sagrađena katolička crkva.

Karizmatični i voljeni Papa

Papom je proglašen  16.listopada 1978. godine. Bio je jedan od najmlađih papa novijeg doba. I bilo je to prvi put nakon 456 godina da papa nije bio Talijan.

Kod svog prvog pojavljivanja i obraćanja vjernicima na Trgu sv. Petra predstavio se kao papa koji 'dolazi iz daleke zemlje'.
Već na početku svog pontifikata najavio je da će se posvetiti djelu ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu.

Njegova osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija (poglavito televizije) šireći njegovu poruku i u najzabitnijim  dijelovima planeta Zemlje. U 27 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država.  Vjernike je pozdravljao na više od 60 jezika, sam ih je govorio osam.

Komunističke vlasti u Poljskoj: 'Služi se jeftinim trikovima'

Kao sin Poljske, koju je hladnoratovska podjela smjestila u istočni blok, svesrdno je molio za pad Berlinskoga zida i komunizma, koje je u svojoj knjizi nazvao 'nužnim zlom'. Kad se 1979. prvi put kao Papa vratio u rodnu Poljsku, dočekalo ga je more ljudi. Ta se Wojtylina devetodnevna turneja domovinom smatra početkom lančanog niza događaja koji su doveli  do mirnog raspada komunističke vlasti u Poljskoj te pada Berlinskoga zida.

Dva mjeseca prije posjeta komunističke vlasti poslale su upozorenje i naputke svim učiteljima u zemlji. 'On je naš neprijatelj. Opasan je zbog velikog smisla za humor, zbog sposobnosti  da šarmira svakoga, posebno novinare. Služi se jeftinim trikovima, stavlja šešire, rukuje se sa svima, ljubi djecu, ponaša se po modelu američke predsjedničke kampanje', pisalo je.

Kako bi smanjile broj ljudi na njegovim misama, vlasti su dopustile televizijske prijenose Wojtylinih govora. I načinile kobnu pogrešku. Ne samo da ga je u devet dana uživo vidjelo oko  13 milijuna ljudi, nego je preko malih ekrana stigao i do svih onih koji to nisu mogli doći. Mnoštvu je iz dana u dan govorio da ne gube povjerenje i nadu, da se ne obeshrabruju i ne boje i  da nikada ne izgube svoju duhovnu slobodu. Mnoštvo mu je usred komunističke Poljske uzvraćalo uzvicima: 'Želimo Boga!'

Američki sociolog George Weigel kaže da je to bio psihološki potres, lekcija iz dostojanstva, nacionalni plebiscit i drugo poljsko krštenje.

Britanski povjesničar Timothy Garton,  profesor na Oxfordu, to je kratko objasnio: 'Bez Pape ne bi bilo Solidarnosti, bez Solidarnosti ne bi bilo Gorbačova, bez Gorbačova komunizam ne bi pao.'

Dokaz da je 'pobijedio' komunizam, Wojtyla je dobio kad ga je 1. prosinca 1989. u Vatikanu posjetio tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, koji je rekao da 'ima čast razgovarati  s najvećim moralnim autoritetom na Zemlji'.

U ožujku 2000. hrabro je pozvao na kolektivno ispitivanje savjesti Crkve i javno Boga molio oprost za strahote koje su neki katolici počinili u njezinoj dvotisućljetnoj povijesti,  često i u ime Crkve.

-Za ulogu koju je svojim ponašanjem imao svaki od nas u tim zlima, što su ukaljala obraz Crkve, ponizno molimo oprost - rekao je tada. Taj je čin ocijenjen jednim od najvažnijih za njegova papinstva.

Molio je za oprost i zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihova zadržavanja u često drugorazrednom statusu. U ime Crkve ispričao se i zbog grijeha protiv  drugih kultura, okrutne kolonizacije domorodačkih naroda, grijeha protiv židova, pred čijom je žrtvom kleknuo u Auschwitzu u spomen na šest milijuna ubijenih u holokaustu. 

Redovito je osuđivao antisemitizam, zauzimao se za mir u Svetoj zemlji, vapio za izbjegavanjem ratova...

Preživio je dva atentata

Turčin Mehmet Ali Agca pokušao je ubiti papu Ivana Pavla II. u svibnju 1981. godine na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Papu su dva metka pogodila u trbuh te po jedan u svaku ruku. 

Ranjena su i dva vjernika koja su bila u blizini. Papu su operirali pet sati i zbog tog je atentata do kraja života imao zdravstvenih problema. 

ČUDA 13. SVIBNJA 'Gospa je promijenila putanju metka i spasila Ivana Pavla II.'

Naručitelj napada niti danas nije poznat. Papa je kasnije otišao u zatvor i Agci sve oprostio. Tek 2008. godine otkriveno je da je papa Ivan Pavao II. preživio još jedan atentat  godinu dana nakon napada na Trgu sv. Petra.

Pokušao ga je ubiti konzervativni španjolski svećenik sa psihičkim smetnjama, Juan Fernandez Krohn. Krohn ga je ranio nožem u bok.  Bilo je još pokušaja atentata na Papu. Između ostalih i u Sarajevu 1997. godine te u Fatimi 1982.

Posebna veza: Hrvatsku je posjetio tri puta

Ivan Pavao II. Hrvatsku je posjetio tri puta u devet godina. Papa Wojtyla odigrao je i važnu ulogu u priznavanju Hrvatske i bio je među osobama koje su nam u tome pružale podršku. 

Prvi put u posjet Hrvatskoj je došao kada su ratne rane bile još svježe. U Zračnu luku Zagreb doletio je 10. rujna 1994. godine.  
Papa se prilikom prvog posjeta u Zagrebačkoj katedrali molio na grobu kardinala Alojzija Stepinca te je vodio misu na hipodromu na kojoj je bilo oko milijun ljudi. 

Drugi put je papa Ivan Pavao II. u Hrvatsku došao 2. listopada 1998., a ostao je do 4. listopada. Na misi u Mariji Bistrici je pred 500.000 vjernika proglasio blaženim Alojzija Stepinca.  Zadnji dan posjeta Papa je bio u Splitu gdje je služio svetu misu na Žnjanu. 

Treći i posljednji put papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku dvije godine prije smrti. U Hrvatsku je stigao 5. lipnja 2003. godine i ostao je do 9. lipnja. 

TRI DANA ŽALOSTI Omiljeni Papa: Kako su Hrvati plakali za Ivanom Pavlom II.

To je bilo njegovo 100. putovanje izvan Vatikana i Italije. Doletio je u zračnu luku na Krku. U luci Gruž u Dubrovniku služio misu tijekom koje je proglasio blaženom Mariju od Propetog  Isusa Petković. Trećeg dana posjeta služena je misa na sportskom aerodromu u Osijeku. Posjetio je i Đakovo.

Na blagdan Duhova Papa je bio na misi u Rijeci, posjetio je  Svetište Gospe Trsatske i tamo je ostavio svoju krunicu kako bi se Gospa molila za njega tijekom života i nakon smrti.

Posljednjeg dana boravka u Hrvatskoj služio je misu na  zadarskom Forumu. Taj susret s ostarjelim Papom bio je jako emotivan.

Papina čuda

Iako se javilo više ljudi koji su tvrdili da ih je izliječila molitva Papi, među kojima su dječak koji je bolovao od raka bubrega i djevojka koja se probudila iz kome, na kraju su  Ivanu Pavlu II. priznali čudesno ozdravljenje žene s Kostarike i francuske redovnice.

SNAGA VJERE Medicina nije znala objasniti: Čuda pape Sv. Ivana Pavla II.

Floribeth Mori Díaz s Kostarike liječnici su dijagnosticirali aneurizmu, odnosno abnormalno lokalno proširenje krvnih žila. Bez kirurškog zahvata njezin je problem nestao. 

Prvo čudo po zagovoru Ivana Pavla II. bilo je ozdravljenje redovnice Marie Simon-Pierre koja je bolovala od Parkinsonove bolesti. 

Istu je bolest imao i Ivan Pavao II. kojem se ustrajno molila. Bolest joj je dijagnosticirana 2001. Nakon smrti Pavla Ivana II. njezino se stanje iznenada pogoršalo, da bi se ujutro  3. lipnja iste godine probudila potpuno zdrava.

Na sprovodu Ivana Pavla II. vjernici su nosili transparente na kojima je pisalo "Santo Subito" (Odmah ga proglasite svetim). Proces kanonizacije započeo je njegov nasljednik  papa Benedikt XVI. koji je prekršio uobičajeno pravilo o petogodišnjem razdoblju čekanja.

Papa Franjo je na misi kojoj je koncelebrirao papa u miru Benedikt XVI., Ivana Pavla II. i papu Ivana XXIII. proglasio svetim 27. travnja 2014. godine. Izabran je taj datum jer je tada  padao blagdan koji je Ivan Pavao II. bio odredio za prvu nedjelju poslije Uskrsa. 

Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine i te je godine to bila noći koja je prethodila blagdanu Božanskog milosrđa. Na misi  na kojoj su proglašeni svetima je bilo  oko 800.000 vjernika.