Tajna lubanja: Duže od drugih, a nitko ne zna kome pripadaju

Kosti su iz 4. stoljeća, a pripadale su ženi koja je imala oko 35 godina. Nalazi su pokazali da je dobro živjela, nije gladovala i nije imala trauma. Budući da nam nedostaju zdjelične kosti, nismo mogli utvrditi je li rađala, rekla je antropologinja Željana Bašić iz Splita.

Prije tri godine misteriozne kosti i duguljastu lubanju iskopali su u Solinu. Odmah su ih analizirali, no nisu otkrili zašto je lubanja duguljasta. Postoji nekoliko teorija.

Takve, umjetno deformirane lubanje bile su karakteristične u drevnom Egiptu i okolnim zemljama te kod nekoliko nomadskih plemena poput Huna, Gota i Gepida. Iz Egipta nema arheoloških nalaza ni ostataka kostiju koji upućuju na takvu praksu, jedino crteža iz davnih razdoblja na kojima su vidljivi prikazi ljudi s izduženim lubanjama. 

Žena čije su ostatke našli u Solinu pripadala je Gepidima. Nema znakova nasilne smrti, pa se vjeruje kako je žena preminula prirodnom smrću. Na području Hrvatske i susjednih zemalja takvi su nalazi iznimno rijetki jer, osim u Splitu, još samo dvije takve lubanje našli su u kontinentalnoj Hrvatskoj i one su u osteološkoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

- Mi smo našli samo lubanje, bez drugih kostiju. Imamo lubanju muškarca iz Vinkovaca koji je također pripadao Gepidima, a datira iz 6. stoljeća. Živio je dulje od prosječne životne dobi ljudi u tom razdoblju te je umro u dobi između 40 i 50 godina - govori i pokazuje Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra HAZU u Zagrebu.

Druga, vidno manja lubanja, pripadala je ženi koja je u trenutku smrti imala između 25 i 30 godina, a datira iz 8. stoljeća. Našli su je u Jopićevoj špilji u Lici.

- Njezina sudbina bila je prilično teška. U ranijoj životnoj dobi netko ju je jako udario u glavu i kao dokaz ostala je udubina. Taj udarac je preživjela, no još jedan udarac nekoliko godina poslije bio je koban. Naime, netko ju je udario tupim tvrdim predmetom i smrskao joj dio lubanje, a potom ju je ili ubacio u špilju u kojoj smo je našli ili je ondje pala. Jedna od teorija dugih lubanja je da su već pri rođenju bebama podvezivali glavu drvenim udlagama. Znanstvenici ne mogu sa sigurnošću reći koliko su dugo i kad su to radili, ali vjeruju da su tri razloga zbog kojih su to radili: vjerski, estetski i vojni. Djeca s takvim deformacijama, vjeruje se, često su kao posljedicu imala epilepsiju, a kako se smatralo da čovjek tijekom epileptičnog napadaja zapravo pada u trans i komunicira s bogovima, to je bila dobrodošla pojava. Zbog deformacije čela i nosa ljudi s takvom glavom lakše su i bolje nosili kacige, pa je to vojni razlog, a estetski se svodi na to da je ljudima jednostavno bilo lijepo vidjeti takve izdužene glave - pojasnio je Šimun Anđelinović, voditelj odjela forenzike Sveučilišta u Splitu te Zavoda za patologiju i sudsku medicinu KB-a Split. 

Budući da nema detaljnih, pisanih zapisa, riječ je samo o nagađanjima, pa tako Šlaus ima još jednu teoriju.

- To je bio trend, statusni simbol. Naime, ljudi koji su bili bogati uvijek su na neki način pokušavali pokazati to svoje bogatstvo, a kako tad nije bilo Porschea, onda su smatrali da je dobar način imati izduženu lubanju. Smatram kako je upravo to razlog što je u svijetu tako malo ovakvih nalaza. Isto tako, budući da je naš mozak vrlo fleksibilan, iako su pokušavali tako izazvati epilepsiju, nisu uvijek uspijevali jer se mozak nekad prilagodio bez problema - pojasnio je. 

O ljudima s izduženim lubanjama u znanstvenim i pseudoznanstvenim krugovima kolaju mnoge teze. Među njima je teza o želji da budu bliski faraonu.

- Vjerojatno je neki od faraona imao kraniosinostozu, bolest zbog koje se lubanja sama po sebi deformira. Kako bi bili slični vladajućima, ljudi su počeli oponašati takve deformacije - dodala je antropologinja Ivana Anterić iz Splita.

A poklonici globalnih zavjera vjeruju kako je riječ o praksi naslijeđenoj od drevnih civilizacija, koje su svoj uzor vidjele u izvanzemaljcima. Prema takvim teorijama, navodno je u nekom trenutku u povijesti na Zemlju sletio brod s izvanzemaljcima koji su stupili u kontakt s ljudima. Izvanzemaljci su bili visoki i imali su izduženu glavu. U želji da im budu što sličniji, ljudi su počeli s deformacijama.

Egipćani su im posvećivali crteže

Teoriju o izvanzemaljcima podupiru i krugovi švicarskog autora Ericha von Dänikena te mnogi autori kasnijih kontroverznih dokumentaraca o izvanzemaljskom utjecaju na čovječanstvo. 

Inspiraciju su pronašli u staroegipatskim crtežima na kojima su ljudi s izduženim glavama. Oni su to radili u čast izvanzemaljaca koji su ih navodno posjećivali.