Od smrti Lavoslava Pollaka prošlo je 76 godina. Ubijen je u Jasenovcu. Dopisnice koje je pisao obitelji nisu poslane, prodane su na eBayu za 230 dolara
OSUDILI GA JER JE BIO ŽIDOV
'Tatu su mi prilikom bijega iz Jasenovca upucali u leđa, tada sam imao samo dva mjeseca'
Od smrti Lavoslava Pollaka prošlo je 76 godina. Poginuo je u Jasenovcu, 1945., u pokušaju bijega. Ustrijeljen je nekoliko puta u leđa. Nikad nije upoznao svog sina Nenada, koji danas živi u Beču. Preselio se u Beč 1965. i to zbog ljubavi.
- Rodio sam se 1943. godine. Nisam ništa to svjesno doživio jer sam bio mali. O ocu znam samo iz priča mame i sestre - priča nam Nenad.
Njegovog oca su odveli u Jasenovac mjesec dana prije nego što se rodio. Lavoslav je imao trgovinu u Gajevoj ulici u Varaždinu. U Drugom svjetskom ratu je mobiliziran u jugoslavensku vojsku i u njoj je bio sve dok nije kapitulirala. Nakon povratka u Varaždin, uhićen je i zatvoren na dva mjeseca u Lepoglavu.
Drugi put je uhićen 21. rujna 1942. godine i osuđen zbog navodnog posjedovanja radiopostaje na Židovskom groblju u Varaždinu. Četiri mjeseca kasnije, u siječnju 1943. preseljen je u Jasenovac jer je bio Židov i posao mu je išao dobro. Lavoslav je svojoj obitelji pisao iz logora, a njegove dopisnice, koje nikad nisu poslane, prodaju se na eBayu za 230 dolara.
Zdrav - dobro. Paste, keficu, ostalo primio. Presretan zadnjim rođendanskim slikama. Pošalji ih brzovozno. Pekmezi u kutijicama zdrobljeni. Čestitam na rođendanu! Kako doma, beba?
Lavoslav Pollak, 24. rujna 1943.
- Moja majka je poslije rata našla u Zagrebu čovjeka koji je s mojim tatom bio u logoru. On joj je rekao da su se pred sam kraj fašističkog režima, kad su već ustaše znale da su partizani praktički na vratima, njih nekolicina odlučila na bijeg. Nije bilo druge, ili bijeg ili bi ih sve pobili. Bježali su i tatu su ustrijelili u leđa - prepričava nam Nenad zadnje trenutke života njegovog oca.
I zaista, u službenim zapisima stoji da je ubijen 22. travnja 1943. prilikom proboja zatvorenika iz logora. Nenad je tad imao svega dva mjeseca. Od oca su mu ostala pisma koja je Lavoslav pisao njegovoj mami, još prije rata. Ima i nekolicinu fotografija i nekoliko džezvica koje su Lavoslav i njegova žena kupili na putovanju u Sarajevu.
- Obitelj je bila jako bliska. Moja sestra je bila 13 godina starija od mene, bili smo jako bliski. Njezin muž mi je bio muška figura u životu na koju sam se mogao osloniti, jako smo se svi voljeli - govori nam.
Ljudska narav se nije promijenila
Odrastao je bez oca, a to nije tako trebalo biti. Oduzeo mu ga je loš režim, bezumna mržnja prema jednom cijelom narodu i megalomanski plan potpunog luđaka koji se dočepao vlasti i krenuo širiti mržnju po svijetu. U tome su sudjelovali i svi oni koji su se tom luđaku priklonili. Nenad nažalost nije jedini s ovakvom pričom, a sve te priče ne bi trebale postojati u stvarnom svijetu. No nažalost, tu su. Vrište natrag u lice svijeta koji se nije pokajao. U lice države koja nema jasno definirani zakonski okvir o negiranju genocida, upotrebi ustaških pozdrava i znakovlja niti prodavanju memorabilija iz tog mračnog doba naše povijesti. Republika Hrvatska još nije napravila taj civilizacijski odmak i korak prema naprijed iako su koncentracijski logori i istrebljenje drugih i drugačijih dio naše povijesti.
Ne postoji ni politička volja kako bi se stvari nazvale pravim imenom. Umjesto toga, postoji volja za negiranjem holokausta i revizijom povijesti kako bi se osigurao ostanak na vlasti. Sve to i tu vlast čini prljavijom. Sve to omogućava građanima ove države da zarađuju na nečijoj boli i patnji, nečijim zadnjim riječima i stvarima koje su ostale iza njih, a nikada nisu vraćene obiteljima. Da je ovo Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Njemačka, Lihtenštajn, Litva, Nizozemska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Španjolska ili Švicarska, to bi bilo kažnjivo sa do 5 godina zatvora ili velikim novčanim kaznama.
- Iskreno, prvo sam se jako razljutio. Htio sam sjesti u avion i naći toga koji prodaje dopisnice mog tate. Sad sam se malo smirio i zadužio sam sina da ga nađe i da to pokušamo dobiti natrag - govori Nenad.
Sve što za sad zna jest da je prodavač iz Samobora.
- Nije mi jasno otkud mu to. Nije mi jasno otkud mu sve ostalo što prodaje, jer on prodaje i ustaške vojne uniforme, knjižice...oko 500 stvari. Moja majka mu to sigurno nije poklonila. Ta pisma nikad nisu nama poslana, mi ih nikad nismo dobili. Koliko vidim, ta karta je pisana 1943. godine, u to doba nitko nije mislio da će nacizam i fašizam pasti, mislili su da će Hitler vječno vladati - priča Nenad i dodaje:
- Ja ne bih nikad platio za to. To će samo potaknuti da se i dalje prodaje. Ne znam kako bih reagirao da se nađem oči u oči s čovjekom koji to prodaje. Nisam očekivao ovo prvih 50 godina svog života, sad sam sve više i više razočaran cijelim svijetom. Antisemitizam raste, takvih ljudi ima i u Austriji i u Hrvatskoj, i u Americi. Ja se pitam kako i zašto. Zar im nitko nije rekao kakav je život tad bio? 2019. sam bio u Hrvatskoj. Jedan simpatičan čovjek mi je pomogao prevesti neke stvari iz trgovine do pristaništa, kao zahvali sam mu dao nešto novaca. On je otvorio novčanik, onaj na preklapanje, a u prozirnom dijelu za slike je držao kukasti križ. Skoro me šlag strefio, kako kažu Zagorci. Ne razumijem zašto ti stavovi rastu.
Vjerovao je i nadao se da je čovječanstvo dovoljno napredovalo, da smo naučili nešto iz povijesti.
- Ljudska narav se nije promijenila. A zašto? - pita se Nenad.
U međuvremenu, dopisnice Nenadovog oca su se prodale na eBayu, a nepoznato je tko ih je kupio.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
