Tko je važniji za naše društvo: Državni tajnici i stranački ljudi ili učitelji, nastavnici, profesori?

Što bi se dogodilo da Hrvatska ostane bez državnih tajnika?

A što bi se dogodilo da ostane bez učitelja, nastavnika i profesora?

To pitanje nametnulo se nakon televizijskog obračuna Željka Stipića, predsjednika Školskog sindikata Preporod, i Stipe Mamića, državnog tajnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih na HTV-u.

Stipić je najavljivao štrajk prosvjetara, nezadovoljnih jer su im plaće rasle manje nego u drugim sektorima javnih službi, a Mamić je kontrirao tvrdnjom kako "njihove plaće nisu rasle 10 godina i čak su rasle postotno manje nego što su rasle u svim javnim službama".
Učitelju je plaća rasla 150 eura, državnom tajniku 1500 eura. S 2.377 eura na 4.135 eura.

Prava nepravda

Sindikalist Stipić naglašavao je kako je "pogonsko gorivo njihova nezadovoljstva nepravda", a Mamić replicirao kako je on zapravo žrtva nepravde.

I tako, vraćamo se na početno pitanje: bez koga bi Hrvatska mogla preživjeti, bez državnih tajnika ili bez nastavnika?

I još važnije pitanje: koje kvalifikacije su potrebne za posao državnog tajnika, a koje za posao učitelja, nastavnika, sveučilišnog profesora?

Državni tajnik postaje se političkim imenovanjem, stranačkom podobnošću, koalicijskim dogovorom. I taj posao može raditi svatko ili bilo tko.  

Posao učitelja, nastavnika, profesora ne može raditi nitko bez potrebnih kvalifikacija, obrazovanja, znanja. (Nažalost, i bez potrebnih veza pri zapošljavanju.)

Koju korist društvu donose državni tajnici, a koju učitelji, nastavnici i profesori? Koga bismo onda trebali više platiti?

Unutarnja motivacija

Neki kritičari sindikalaca i prosvjetara upozoravaju kako je posao nastavnika i učitelja zapravo životni poziv za koji postoji unutarnja motivacija, a ne nužno puka želja za zaradom.

No to bi još više trebalo vrijediti za sve one koji rade u ministarstvima, koji se politički angažiraju, dolaze na mjesta saborskih zastupnika ili ministara. Oni rade za opće dobro, angažiraju se za opću dobrobit i stoga njihova motivacija, angažman i kvaliteta rada ne bi smjela ovisiti o plaći koju dobivaju. Nitko se ne bi trebao obogatiti u javnoj službi.

Rade za državu, a ne za sebe.

I osim toga, državni tajnici su tu privremeno, na jednom mandatu, na određeni rok.

Tko je pozicioniran?

Učitelji, nastavnici i profesori na tom su poslu cijeli život. I u tom profesionalnom životu zaslužuju da ih se stimulira i adekvatno honorira, da ne kažemo i stimulira i respektira, kako bi - da budemo zločesti - obrazovali i odgajali novu i bolju generaciju državnih tajnika od ovih koje sada imamo.

"Mi naprosto smatramo da obrazovanje nije u hrvatskom društvu pozicionirano onako kako treba biti", zavapio je sindikalist Stipić. No posao državnog tajnika očito je pozicioniran kako to vladajuća kasta želi.

Ne gleda se piramida važnosti, nego moći. 

Javni interes

To isto vrijedi i za saborske zastupnike. Oni koji se promoviraju kao narodni poslanici koji žrtvuju svoje poslove i karijere kako bi se u parlamentu borili za građane i obične ljude, za državu u cjelini, sami sebi izglasavaju veće plaće i time šalju poruku kako je novac ono što će ih motivirati da saborsku dužnost obavljaju savjesno i kvalitetno.

Bez toga bi se šlepali, izbjegavali saborske rasprave, zapostavljali svoje obaveze.

Projicirajmo to onda na učitelje, nastavnike i profesore. Od kojih se očekuje da svoj posao, po mnogima važniji, odgovorniji i dugoročno korisniji, obavljaju savjesno i požrtvovno za mnogo manju plaću i manja primanja.

To su kriteriji kojima barata i državni tajnik Mamić. 

Bitno je da se zadovolje njegove potrebe i apetiti, a onda će tek na red doći ljudi koji se bave možda najvažnijim poslom u ovom društvu. 

I još jednom, što bi se dogodilo da ostanemo bez državnih tajnika? Ništa. Što bi se dogodilo da ostanemo bez učitelja, nastavnika i profesora, čemu već svjedočimo godinama? Nacionalna katastrofa.