News

Komentari 3

Trag mu se gubi na Jakobovcu: 'Nada da ću pronaći tatu neće nikada umrijeti. Tjera me inat'

Trag mu se gubi na Jakobovcu: 'Nada da ću pronaći tatu neće nikada umrijeti. Tjera me inat'

Sandra Rapčak (32) imala je samo dvije godine kad je nestao i sa svojom je obitelji u jesen 1991. prošla brutalnu četničku torturu

Tate se ne sjećam. O njemu znam samo ono što su mi pričali obitelj i ljudi koji su ga poznavali. Kažu mi da je bio divan, dobroćudan, uvijek spreman pomoći svakome, veseljak. Mama mi je pričala kako se igrao sa mnom, govorio mi da sam njegova princeza. Znao me je voziti na svom motoru, govorio je da ću ga i ja voziti jednog dana. Živio je tad za mene, kao što ja danas živim za njega i neću nikad odustati od njegova traženja, kaže tiho Sandra Rapčak (32) iz Sotina, koja već više od 30 godina traži tatu Borisa, nestalog branitelja. Imao je samo 24 godine kad je nestao. Ona tek dvije.

POGLEDAJTE VIDEO

A Sandra i njena obitelj, otac Boris, mama Tatjana, baka Verica, djed Dragutin i stric Drago, živjeli su mirnim životom u Sotinu nedaleko od Vukovara. Kao i većina drugih, godinama su se družili sa susjedima Srbima smatrajući ih prijateljima. No nakon pogibije redarstvenika u Borovu, bilo je jasno da se nešto sprema. Srbi su se počeli odvajati, a u srpnju i iseljavati svoju djecu i žene u Srbiju. Iako su se uokolo sela često čuli puškaranje i pokoja eksplozija, Hrvati u Sotinu nisu vjerovali da će doći do međusobnog sukoba. Sandrin otac Boris, koji se od prvog dana prijavio u obranu sela, stric Drago, pa čak i mama, svake su noći odlazili na straže na barikade koje su postavili kako bi kontrolirali ulazak ljudi u selo. Imali su i oružje. Do zadnjeg su vjerovali da će sve proći bez problema.

Kad je 21. kolovoza bilo prvo bombardiranje sela iz zraka, iz smjera srpskih Negoslavaca i Srbije, otpor je postao uzaludan i bilo je kasno za bijeg. Sotin je bio okupiran.

- Tog dana su organizirani autobusi za iseljavanje nas Hrvata iz sela. Moji su danima odbijali otići, ali smo na kraju ipak morali. U prvom autobusu ostalo je samo jedno mjesto i u njega je otišao stric. Mi smo sjeli u drugi. Trebali smo se naći u Vinkovcima. U Lovasu je naš autobus zaustavljen i vraćen u selo. Autobus u kojemu je bio stric je pušten - prisjeća se Sandra kobnog dana koji je razdvojio njenu obitelj. Većinu vremena provodili su u podrumu, iako je Boris svakodnevno odlazio na posao u Vupik, na farmu Jakobovac, gdje je imao radnu obvezu.

- Tih zadnjih mjesec dana rujna što smo bili u selu stalno smo bili u strahu jer nismo znali što nas čeka. Strica nije bilo, nismo znali ni gdje je jer su sve veze bile prekinute. A onda je došao 30. rujan. Tata je u 6 otišao na posao. Baka ga je ispratila. Negdje oko 8 u selo su ušli Srbi i tenkovi JNA. Čula se tutnjava izdaleka. Svi smo se uplašili. Nismo mogli pobjeći u njive jer smo bili okruženi i nismo imali kamo. Otišli smo u podrum, kao i većina ostalih. U jednom trenutku viknuli su nam da izađemo. Izašli smo i vidjeli puno dvorište četnika, puna ulica tenkova, vojske, domaćih Srba, naših susjeda. Svi su bili naoružani, puni mržnje. Tražili su da se predamo. Njih je bilo previše. Upali smo u njihove ralje - prisjeća se Sandra užasnog dana. Dva vojnika došla su do mame i bake te ih tjerali da se vrate u podrum.

- Didu su odveli na drugu stranu. Mamu su u podrumu natjerali da se skine. Ona je molila da to ne naprave, ali su joj zaprijetili da će ubiti mene i baku koja me je držala. Bila je bespomoćna. Tad su je silovali, prvo jedan pa drugi. Kad su to završili, istjerali su nas. Vidjeli smo didu i tog susjeda skinute do gola, vezali su ih bodljikavom žicom, privezali za tenk i tako vukli kroz cijelo selo. Prvi susjed je htio ubiti baku, ali je drugi to spriječio. Stavili su nas na prikolicu i odvezli preko njiva u Negoslavce, u kuću koja im je služila kao privremeni logor. Prolazili smo preko Jakobovca i Ovčare. Vidjeli smo ukopane tenkove koji su bili okrenuti prema Vukovaru - niže Sandra.

Nesretne su žene, s djevojčicom, prevezene u Sremsku Mitrovicu i tamo ostavljene. Zabranjen im je odlazak u Hrvatsku. Završile su u Makedoniji, kod bakina brata. Živ je ostao i dida koji je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici, gdje je bio do prosinca 1991. kad je pušten u razmjeni. I Sandra se s majkom vratila u Hrvatsku i doći u Zagreb. Od tada traje potraga za njezinim ocem.

- Dobivali smo razne informacije o tati, većinom neistine. Sve dok nisam našla ženu koja je živjela na Jakobovcu. Toga jutra, kad je tata otišao na posao, ona je sjedila s njim i s čovjekom u čijoj su kući tad bili ujutro, pili kavu. Ispričala mi je da je tata govorio da će njega ubiti, predosjećao je to i plakao zbog mene i mame. Vrlo brzo nakon toga su došli na tenku po njih. Izveli su tatu i još jednog čovjeka. Pretukli su ih pred kućom i ona kaže da je vidjela da su im obukli srpske uniforme. Odvezli su ih na tenku nekamo, ona ne zna gdje - kaže Sandra koja već godinama radi na traženju nestalih osoba i predsjednica je Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Vukovar.

- Svi oni znaju, ali ne žele reći. Ni jedna ovozemaljska kazna njima neće biti dovoljna. Ono što moja obitelj, a i sve ostale traže je da pokušaju sebi olakšati dušu, da olakšaju i našu dušu, da barem dostojno pokopamo naše nestale, a onda neka im Bog sudi. Moja nada da ću ga naći neće nikad umrijeti. I taj neki inat te tjera da se boriš. Kao što je i on ostao do zadnjeg dana u selu iz inata, iako je mogao otići s nama - zaključuje Sandra dodajući kako će napraviti sve da dođe do bilo kakve informacije o tome gdje joj je ubijen i bačen otac.

Najčitaniji članci