Traži punicu: Moji sinovi voljeli bi znati gdje im je bakin grob...

Šime Bakić (78) iz Paljuva od 1992. godine pokušava saznati kakva je sudbina snašla njegovu punicu Danicu Barabu. Svaki trag gubi joj se u veljači 1992. godine, nakon što su Paljuv, a i zaseok Barabe, u kojemu je živjela, pali u ruke pobunjenih Srba. 
Zbog gubitka brata i majke, Šimina supruga Grla od silnog je stresa teško oboljela i nije sposobna tragati za majkom. Potragu za njom nastavio je upravo suprug Šime. Od najranije dobi počeo se baviti stočarstvom i poljoprivredom, a to ga, kaže, i danas održava na životu. Dok nam s ponosom pokazuje koze i obrađenu njivu, priznaje da bi pronalazak punice unio mir u njihove stare i izrovane živote.

- Priključio sam se obrani sela Paljuva u srpnju 1991. godine. Imao sam dva sina i suprugu, a granatiranje sela iz dana u dan postajalo je sve žešće. Stakla na prozorima kuća tresla su se svakodnevno. A kad su u selo ušli tenkovi i kad su nas počeli gađati topovskim granatama, više nije bilo pametno ostati u selu. Pod pritiskom granata morali smo pobjeći. Što ću? 

POGLEDAJTE VIDEO

Nije mogla iz sela

Tog dana, kad smo napuštali selo, mlađi sin je spavao. Umotao sam ga u deku i uzeo u naručje. Mislio sam samo: ‘Ajme, tuče sa svih strana. Ako ubije mene, kud ću s djetetom?’ Jako je teško kad se nađeš u takvoj situaciji - prisjetio se Šime pa zaplakao. Dlanom raspuklim od teškog rada obriše suze s očiju, udahne pa nastavi:

- Ostavio sam svoj kamion, traktore, frezu, deset krava, tuke i ovce. Išao sam spašavati život ženi i djeci. Danica je živjela u zaseoku Baraba, a mi u zaseoku Bakići. Pomagali smo joj, jer je njezin život bio zaista težak. Suprug joj je preminuo 1950. godine, a ona nije bila sposobna fizički raditi. Živjela je od socijalne pomoći, no supruga i ja puno smo joj pomagali. A i ona nama. Svakodnevno smo joj nosili hranu, obrađivali zemlju i pomagali oko težih fizičkih radova. 

Svi koji su mogli pobjegli su iz sela. Ostalo je tek 15-ak mještana. Među njima i Danica, tad 78-godišnja starica. 

Više nije mogla ni hodati.

- Naši dečki su ih planirali prije pada sela izvući na sigurno. 

Ali Danicu nisu mogli maknuti. Niti je ona mogla hodati kroz šumu i krš te se penjati uzbrdicom do mjesta s kojeg su se trebali spustiti na sigurno. Kako će stara baba s takvim nikakvim nogama prevaliti toliki težak i naporan put? 

Vrlo brzo počela je pucnjava.

Našao je zgarište

Ostala je u selu, do nje se više nije moglo i nitko je nakon toga nije vidio - pripovijeda Bakić. Ružna su mu sjećanja na taj početak 1992. godine, kad je okupator zauzeo teritorij zadarskog zaleđa - Novigrad, Paljuv i Podgradinu. Time su stvorili bojišnu crtu koja je ostala sve do vojno-redarstvene operacije Maslenica, u kojoj je oslobođen velik dio zadarskog zaleđa. Sa sinovima i suprugom vratio se 1996. godine. Na mjestu gdje je bila Daničina i njihova kuća našao je zgarište. Ništa nije ostalo. Sve je zapaljeno.

- Ništa mi nije ostalo. Ni čavao, ni traktor, ni freza, ni krave, ni ovce... Morali smo sve podizati i graditi ispočetka. Dobio sam desetak kvadrata za obnovu ovdje u Paljuvu i tu smo ostali. Ali Danicu nikad nismo našli. Ne znamo što joj se dogodilo i još se vodi kao nestala. I nitko ne zna gdje je. Obišao sam svaki kamen, svaku spilju i svaku jamu u okolici, jer jako dobro poznajem ovaj kraj. Ništa nisam našao - pripovijeda Bakić. U svojoj muci i borbi za preživljavanje sjetio bi se i nestale punice. Ali ništa nije pitao. Sve je prepustio vremenu, jer ga je život natjerao da se pobrine za egzistenciju svoje obitelji. A onda je jednog dana čuo da su pronašli nestalu Danicu.

DNK se nije podudarao

- Jedna je žena na neobrađenom dijelu groblja pronašla lubanju. Svi su se skupili, a došao sam i ja. Policija je već bila na groblju. Čuo sam da lubanju nose na patologiju.  Došavši na patologiju pitao sam djelatnike je li to Danica. Gospođe koje tamo rade rekle su mi kako su zaključile da je lubanja godinu dana starija. Eh, kao da je netko u to vrijeme pisao točnu godinu rođenja - suho otpuhne Šime. Žuljevitim, suhim rukama popravi šiltericu da mu sunce ne ide u oči pa nastavi:

- Nedugo nakon toga brao sam grožđe u polju. Kad trči jedan policajac i kaže mi: ‘Našli smo Danku Barabu, idemo vidjeti’. Došli smo na patologiju i saznao sam da su našli kostur bez glave. Bio sam sto posto uvjeren da je to moja punica. Pa ni jedna druga žena nije stradala u ovom selu osim nje. Odnio sam suprugin DNK na analizu, ali rekli su mi da se ne podudara i da tražimo dalje. I tako, nadali smo se da ćemo završiti tu priču, ali moramo tražiti dalje. 

Život je posvetio radu na polju, brizi oko maslina, vinograda, trešanja, višanja i koza o kojima brine. Iako ima 78 godina, nije mu teško. 

Izgubio je nadu da će je naći

Ponosno će reći da je kao četverogodišnjak prvi put uzeo motiku u ruke i počeo kopati te da je u precima s tatine strane taj gen za poljoprivredu. Iako je izgubio nadu da će naći punicu i dostojno je pokopati, otkriva nam što bi mu to značilo.

- Da pronađem punicu, barem jednu njezinu košćicu, značilo bi mi jako puno. Zbog moje supruge i djece. Danica je, koliko je mogla, ipak brinula o unucima i voljela ih. A oni sad ne znaju gdje joj je grob, ne mogu doći na mjesto gdje joj počivaju kosti i zapaliti svijeću. Ma da barem nađemo jednu kost, pokopao bih je u jednu od tri grobnice koje sam iskopao. Imala bi mjesto gdje bismo joj donijeli cvijeće i zapalili svijeću. I ta unučad koju je toliko voljela imala bi mjesto koje bi mogli obilaziti - zaključio je Šime. 

Nadali smo se da je ta priča gotova, ali rekli su nam da i dalje tražimo

Šime se u nekoliko navrata ponadao da je ova mučna priča dobila epilog. Prvi put nakon što je jedna žena na zapuštenom groblju pronašla žensku lubanju. No na patologiji su mu rekli da to nije Danica. 

Nešto kasnije pronašli su i kostur, bez lubanje.

- Uzeo sam suprugin DNK na analizu, ali rekli su mi da se ne podudara i da tražimo dalje. I tako, nadali smo se da ćemo napokon završiti tu priču, ali za Danicom, eto, moramo tragati i dalje. I tragat ćemo - odlučnim glasom kaže nam Šime.