Tuga i bol: Oni već 26 godina uporno traže svoje najmilije

Već godinama palim svijeću 1. srpnja, na tvoj rođendan. Sagradili smo ti kuću čekajući te, kuću iz tvojih dječačkih snova, sve u nadi da ćeš nam se vratiti. Ta mi je kuća prazna bez tebe, a srce me sve više boli. Gledam tvoju fotografiju svaki dan i molim Boga da saznam istinu o tebi. Plačem i suza suzu stiže u boli za tobom, sine moj...Te je riječi svojem nestalom sinu Miroslavu, pripadniku legendarne 7. gardijske brigade Puma, napisala Ružica Harča (59) iz Siska. Njezin sin Miroslav nestao je na Dinari, u svibnju 1995. godine. Sa njegovim nestankom ne može se pomiriti ni dan danas.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Tog 5. svibnja 1995. trajao je žestok napad na Dinari. Nakon ranjavanja Miroslav je ostao ležati u nesvijesti kraj dva mrtva suborca. Jedan ga je kolega pokušao izvući, ali od četničkog granatiranja nije uspio. Čula sam da su ga odvukli četnici, da je bio živ i da su ga mučili. Tu mu se gubi svaki trag. Evo, prošle su godine, čula sam različite priče, ali o sinu ni danas ne znam istinu - nemoćno sliježe ramenima Ružica.

Njezinu tugu i bol u potpunosti razumiju Luka (78) i Mara Cestarić (70) iz Gline. Kubura koju je njihov nestali sin Željko izradio od drveta i cijevi kako bi sa suborcima imao čime braniti svoje selo Viduševac, jedino je što im je od njega ostalo. Željku se svaki trag izgubio u listopadu 1991., kad je Viduševac pao i kad je srbočetnička vojska ušla u mjesto. Pitamo Luku kako preživljava sve te godine bez sina. Umjesto odgovora, pokriva lice i jeca. Sva bol koju je zatomljavao punih 26 godina izašla je na površinu. Kad se sabrao, to više nije bio veseli Luka. Bio je to tužan, bolom, ogorčenjem i očajem skršen i neutješan otac.

- S tim liježem, s tim se ustajem. I eto, slomili mi živce i zdravlje. Ne mogu više normalno funkcionirati. Sve zahvaljujući bandi. Oprostite na izrazu, ali okupatore ne mogu drugačije nazvati. Oni koji su pobjegli u Njemačku dobro su prošli. A mojeg Željka, koji nije htio ići nigdje nego braniti domovinu, više nema- susprežući suze iskreno nam priznaje Luka. 
Mira već 26 godina nema ni Vukovarka Bronka Magdić (60). Supruga Milana, hrvatskog branitelja, posljednji je puta vidjela u rujnu 1991. godine. Nakon pada grada i sama je završila u logoru iz kojeg je, pukom slučajnošću, uspjela izvući živu glavu i vratiti se sinu i kćeri koji su za to vrijeme bili kod njezinog oca u Njemačkoj.

O suprugu je tek saznala da je kao ranjenik iz vukovarske bolnice odvezen na Ovčaru. No, njegovih posmrtnih ostataka nema ni dan danas.

-  Tu noć, 14. rujna, jako je puno tenkova dolazilo iz Negoslavaca. Gađali su podrume i poginule su cijele obitelji.  Neko vrijeme sam se skrivala kod susjeda, sve dok me nisu zarobili - prisjeća se tih mučnih trenutaka Bronka. Nakon što je prošla torturu Veleprometa i Negoslavaca, 26. studenog zaputila se u Njemačku ocu, sestrama i svojoj djeci. Smršavjela je 10 kilograma i potpuno posijedila.
- Djeca i rodbina jedva su me prepoznali. Nakon pada Vukovara neki Srbi poznanici rekli su mi da je moj Milan na Ovčari i da će se teško izvući. Od šogora sam doznala da je teško ranjen i  da je bio u bolnici. Iz Njemačke sam telefonirala i slala upite u Međunarodni Crveni križ. Odgovarali su mi da je u bolnici u Novom Sadu, pa u logoru Stara Gradiška, ali mislim da su sve to bile laži - nemoćno šireći ruke govori ova tužna žena. Kaže da se samo nada da će supruga pronaći kako više ne bi morala obilaziti masovne grobnice i kako bih ga mogla dostojno sahraniti.

- Još i danas se trgnem kad ugledam nekoga sličnog njemu na križanju - kroz suze priznaje Bronka. 

A mjesto gdje će dolaziti zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu oca, već više od dva desetljeća priželjkuje i Barica Ćorić (60). Na dan napada na Baćin 1991. godine oca Luku Ordanića preklinjala je da pođe s njima na sigurno. Odbio je i ostao na kućnom pragu u  Baćinu braniti svoje selo i ognjište. Nikada ga više nije čula ni vidjela.

- Priča je bilo svakakvih, a jedna od njh je da je moj otac tri dana mrtav ležao ispred svoje kuće i da su ga vidjeli kako pluta Unom. Pokušavali smo nešto doznati i s ove i s one strane, ali ni jednu priču nisam uspjela potvrditi - pripovijeda s prizvukom nemoći u glasu. Sa sobom je  u progonstvo ponijela samo par njegovih fotografija, jedino njegovo što je sačuvala. Kad izađe u dvorište, pogled joj puca na rijeku Unu. Onu istu Unu koja je možda nijemi svjedok sudbine njezina nestalog oca.

- Nama je Una život. U njoj ima puno ribe. Ali ja tu ribu ne mogu jesti. Te ribe su jele mrtve ljude koje su bacali u nju. Ja ne znam jesu li tatino tijelo pojele životinje ili ga je netko s druge strane pokopao, kako je već bilo slučajeva. Una je lijepa rijeka, a kakve tajne krije, to samo ona zna - zaključila je Barica.