Tijekom prvih 25 godina Hladnog rata, Jugoslavija i Kina stajale su na suprotnim stranama iste ideologije. Pripadale su skupu socijalističkih zemalja, ali se, s izuzetkom trogodišnje stanke sredinom pedesetih, nisu nimalo smatrale ‘bratskim’ ili ‘prijateljskim’ zemljama
Od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća Kina je od globalizacije povukla toliko da su stotine milijuna ljudi prestali biti siromašni i postali pripadnici srednje klase. Kinezi na biciklima, Kinezi obučeni jednoobrazno, postali su dio prošlosti, a gradovi i veliki dijelovi zemlje pretvoreni su u moderne megalopolise, mjesta za najprofitabilnije investicije, piše u predgovoru Jakovina. “Velika obnova kineskog naroda” dio je “kineskog sna” Xija Jinpinga, predsjednika NR Kine od 2013. godine. Ideja je da se - nakon “stoljeća poniženja” i interesnih zona koje su na kineskom teritoriju držali stranci te ratovanja na teret Kineza, sve od opijumskih ratova 1839. godine nadalje - treba izgraditi novo društvo i vratiti Kinu na mjesto gdje Kinezi misle da njihova zemlja pripada. Kineska je ideja da postane najbogatija zemlja na svijetu. Doduše, Kinezi govore da je sve do industrijske revolucije Kina bila najbogatiji dio čovječanstva, da se trebaju samo vratiti tamo gdje su bili. No ne misle svi tako. (...) Pretvaranje u veliku silu, vodeću zemlju svijeta, Kina je ostvarivala polako, nenametljivo. Bio je to “mirni rast”, strategija koja je postupnim promjenama, upornim radom, trebala izvući najviše za kinesku ekonomiju. “Skrivaj svoju snagu, čekaj svoje vrijeme”, uzrečica je Denga Xiaopinga, jednog od reformatora Kine nakon smrti Mao Zedonga i smjene Hua Guofenga, a definirala je “prijateljsku diplomaciju”, diplomaciju mirnog rasta Pekinga. U međuvremenu je Kina promatrala “japanofobiju” na Zapadu, posebno u SAD-u, kad je tijekom 1980-ih Japan pretvoren u oštrog suparnika na ekonomskom planu i kad se osjećao strah od “Istoka”. Japanski ekonomski rast bio je dijelom prenapuhan, nije izdržao test vremena, ali se pokazalo da protekcionizam, pa i otvoreni nacionalizam, u času može biti oživljen i kad je riječ o saveznicima i kad je riječ o prijateljima. Kina dugo nije bila protivnik, no nije bila ni saveznik Zapada na način na koji je to bio Japan. Kinezi su sve navedeno pozorno promatrali, iz svega su učili. Proslava stote godišnjice Komunističke partije Kine 1. srpnja 2021. organizirana je spektakularno, s filmovima koji su i dalje bili propaganda, ali su istinski gledljivi. Trebalo je osvježiti i produbiti vjeru u političko udruženje koje nema namjeru dijeliti vlast ili je prepustiti. Drugo načelo kineskog vodstva koje je već desetljećima poznato jest povratak Tajvana Narodnoj Republici Kini. Treće je osiguranje punog nadzora nad Istočnokineskim i Južnokineskim morem i, konačno, povratak Kine na mjesto u svjetskoj zajednici koje joj pripada, a to je vodeći položaj. Mao Zedong dao je Kini 100 godina da pokuša riješiti pitanje Tajvana. Xi Jinping ne misli da se problem treba neprestano prebacivati sljedećim generacijama. Na ekonomskom forumu u Davosu 2017. Xi Jinping je ustvrdio da je Kina pouzdana, odgovorna i puna samopouzdanja. Kina želi graditi gdje god može, bilo gdje na svijetu, što i čini: gradi u Francuskoj, Indoneziji, Hrvatskoj... Inicijativa “Belt and Road” treba povezati 65 država i 70% stanovništva svijeta, tri četvrtine svih izvora energije na svijetu. Koristi od poslova koji su nicali uz put koji su Kinu iz Azije trebali povezati s cijelim planetom bile su goleme za niz malih ili siromašnih država na tom putu. Inicijativu takvog obuhvata Zapad nije imao sve od Marshallova plana, koji je nastao neposredno nakon Drugog svjetskog rata u kontekstu ratne katastrofe i suočenja sa strahom od Sovjeta. Kineska inicijativa nastupala je prijateljski i doživljavana je korisno. Kina je sama postala donor, kineski krediti u visini od 1 trilijun dolara zadužili su više od 150 država svijeta (Michael Beckley, “How Fear of China is Forging a New World Order”, Foreign Affairs, March/April 2022.). “NR Kina želi poznavati cijeli svijet i zato stvara stručnjake za one dijelove svijeta koji su nekad bili beskrajno daleki, možda i malo važni. Više nema krajeva koji Kineze ne zanimaju, koje Kinezi ne žele proučavati i poznavati. Balkan je jedno od takvih - razmjerno nedavno - “otkrivenih” područja. Ono što je još desetak godina bilo egzotično, početkom 2020-ih postalo je mjesto izučavanja u centrima pri sveučilištima u Pekingu i drugdje. Jedan od onih koji su u Kini studirali te koji povezuje Kinu i Hrvatsku jest i Zvonimir Stopić. Njegova je uloga u stvaranju posebnog Centra za Jugoistočnu Europu bila ključna”, piše Jakovina.
