Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
1 komentara

U malim mjestima daju ti i što ne moraju. Najbolje što imaju...

Novinar i publicist Tomislav Birtić prošao je 800 kilometara dugu španjolsku hodočasničku rutu prema grobu Sv. apostola Jakova u Santiago de Composteli, poznatoj kao – Camino

1 komentara

'Na Caminu sam zagrlio Boga' knjiga je našeg kolege Tomislava Birtića. U šest nastavaka donosimo vam odlomke iz knjige. Autor kaže da je na put od osamsto kilometara otišao kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete. 

Camino nije u gradovima, nego u seocima i gradićima

Jao, kamo sam to dospio, rekoh u sebi promatrajući ruševine od ulaska u Ciruenu do alberga. Albergo je, doduše, bio okrečen, ali oko njega su bile same potleušice ili ruševine koje nema tko raščistiti. Glavna ulica bila je koliko-toliko sređena, a sve okolo samo podsjetnik da su ovdje nekad živjeli ljudi; kasnije sam saznao da Ciruena ima samo dvanaest stanovnika.

Otvorio sam vrata alberga i neugodan miris doslovce me udario. Nije to bio smrad, nego vrlo intenzivan i neugodan miris. Nikad prije nisam iskusio ništa slično. Miris je, nije materijalan, nije tvar, samim time ne može biti tvrd, a doslovce udara kao da je od drveta ili metala.

Ušao sam u uski hodnik dug nekoliko metara. Između klupice na koju možeš sjesti, izuti se, i police za gojzerice na kojoj su omotnice prijevoznika ruksaka i razni leci, taman stane čovjek, ali dvojica se jedva mimoiđu. S jedne strane hodnika je blagovaonica, u njoj je i kuhinja, s druge umivaonik i tuš kabina.

Iz kuhinje izlazi hospitalero.

"Devet eura", reče na engleskom, s devet prstiju pokazujući broj devet, pa glavu stavi na sklopljene ruke kao da spava, "krevet. Devet eura večera", rukom je radio pokrete kao da jede žlicom ili vilicom.
"U redu", izvadio sam novčanicu od deset eura.
"Večera? Ne?" pitao je vraćajući mi kovanicu, euro. 
Ušao sam u blagovaonicu. Miris koji me na ulasku u albergo udario sad me je umalo srušio. Iz kuhinje je dopirao miris kuhinje. 

Moja je ideja bila vidjeti kako izgleda soba. Pa, ako je stvarno ćumez u kojem se ne da prespavati, probat ću naći krevet u susjednom albergu.
Dopratio me na kat. Opa, pa gore uopće nije bilo neugodnog mirisa. Sve besprijekorno čisto. 
"Pi-pi, pu-pu", pokazao mi je vrata.
"Razumijem", rekao sam. "Toalet."
"Kapelica", pokazao je rukom stepenice koje očito vode u prostor za molitvu.
"OK."
"Dolje, tuš."
"Hvala. I večerao bih kod vas", rekoh pružajući mu novčanicu od pedeset eura.
"Neeeeeeee", reče on mašući rukama, "ovdje beskorisno."

Izvadio sam novčanicu od dvadeset eura.
"To može", reče on s izrazom lica ali radije bih deset eura.

Kupaonica je također bila besprijekorno čista. Za razliku od ostatka kuće, renovirana. Kreveti su bili prastari, škripali su, ali sve u kupaonici bilo je novo.

Predao sam mu odjeću na pranje – hlače, gaćice, majicu, košulju, čarape – htio sam platiti i sušenje. Odmahnuo je rukom. Poveo me na prag alberga i pokazao na nebo. Nije mi htio uzeti lovu za sušenje za sunčanog dana.

"Kad je večera?" pitao sam.
"Večera, sedam", reče pokazujući prstima dvije ruke broj sedam.

Osvježen, a nakon nekoliko kriški kruha i sit, krenuh prošetati Ciruenom.
Crkva je bila zatvorena. Tražio sam dućančić, ne postoji. Ali našao sam bar u kojem je skupina od dvadesetak hodočasnika taman završavala objed.

Naručio sam čašu crnog vina i chorizo, sjeo za masivni drveni lakirani stol, prostro ispred sebe popis alberga i planirao sutrašnju rutu. Vino je bilo izvrsno, a kobasičica parirala najboljim slavonskima iz djetinjstva. Pojeo sam još jednu.

Bilo je vruće, bio sam žedan, pa sam popio i veliko pivo, pojeo još jedan chorizo. Pa još jedno veliko pivo. Ali, nije to samo pivo. Nije puko pivo. Piti veliko pivo, sam samcat u baru kroz koji prođe nekoliko ili najviše nekoliko desetaka hodočasnika na dan, u mjestu s dvanaest stanovnika, piti – ne morajući ništa, znajući da ni sutra ni prekosutra ne moraš ništa, piti osjećajući cijelo tijelo, a u tijelu ti je ugodno… kakav užitak!

Deset do sedam. Kupim odjeću, a hospitalero sav nervozan maše s praga.
"Trebate me?" pitam.
"Večera! Večera!"
"Evo me, nije još sedam", kažiprstom pokazujem sat na ruci, "samo da pokupim odjeću."
"Hajde, hajde! Samo tebe čekamo!" vikne i uđe unutra.

Zgrabio sam zgužvanu odjeću, s njom ušao u blagovaonicu u kojoj su me čekali Talijan Giorgio, Marta, Nizozemka koja živi u Barceloni, i hospitalero. Sjede njih troje oko velike zdjele i keramičkog bokala vina. Hranu nisu ni izgrabili, a kamoli da bi počeli jesti bez mene. Ni vino nisu natočili. Što sam brže mogao natrpao sam odjeću u ruksak, odložio ga u ćošak i sjeo.

Hospitalero je govorio španjolski i znao nekoliko riječi engleskog. Giorgio je engleski govorio otprilike kao Petrus, a Marta je znala nešto španjolskog i dobro govorila engleski. Satima smo razgovarali uz potaje (čita se potahe), tradicionalno španjolsko jelo od povrća i grahorica. Knjige kažu da je to gusta juha, ali u Petrusovoj izvedbi potaje je preukusno gusto varivo, uz koje je servirao, rekao nam je, posebno vino iz Andaluzije. Vino je bilo predivno. I mogli smo jesti i piti koliko smo god htjeli.
Petrus je Camino prehodao tri puta u istoj godini. On je autor svih slika kojima je ukrasio albergo.

Giorgio je u Međugorju bio petnaest puta. Iz njega zrači da je odavno iznad vjerovanja. On zna. Vrlo snažan, a blag čovjek. Prekrasno miran.
Martino lice je knjiga. Njeno je lice bilo fabula koju nisi morao znati da bi je osjetio u načinu kako je držala cigaretu, kako je sjedila, kako je pričala. 

Dvoje cimera je spavalo, a ja sam iz kreveta gledao kroz prozor i razmišljao kako Camino nije u velikim mjestima. Turizam pojede duh. Uzmu ti euro ili dva više za sendvič ili obrok samo zato što mogu. Daju ti deci ili dva manje vina samo zato što mogu. U malima ti daju i što ne moraju. Daju ti najbolje što imaju, jer si im sestra ili brat, a crkva je ionako gdje se najmanje dvoje, dvije ili dvojica sastanu u ime Gospodnje.

Knjigu 'Na Caminu sam zagrlio Boga' možete kupiti na sljedećim mjestima: TISAKmedia, Školska knjiga, Menart, Bookara i knjigara.com. Cijena knjige je 149 kuna 

Tema: Feljtoni

Možda vas zanima i ovo:
Message