Bila je to godina velikih Plenkovićevih pobjeda. Nažalost, i godina velikih gubitaka - ljudskih, materijalnih, egzistencijalnih... Na njegova pleća svalio se teret odgovornosti za sanaciju dvaju potresa i dva vala pandemije.
U ovoj, po mnogo čemu gubitničkoj godini, Andrej Plenković trebao je biti veliki pobjednik.
Pobijedio je na izborima u HDZ-u, učvrstivši svoju vladavinu i uspješno eliminirajući desnu oporbu. Proglasio je pobjedu nad koronavirusom, što mu je pak otvorilo put prema pobjedi na parlamentarnim izborima. Euforična proslava izbornih rezultata izgleda pomalo nadrealno u situaciji u kojoj se Plenković danas našao.
Jer danas Plenković ostavlja dojam gubitnika.
Umornog, bolesnog, izranjavanog, nervoznog i otresitog gubitnika suočenog s drugim razornim u samo godinu dana i drugim, još smrtonosnijim valom koronavirusa.
Trebala je to biti godina velikog Plenkovićeva trijumfa, ali njezin kataklizmički kraj baca tešku sjenu na lik premijera koji je još ljetos isijavao samopouzdanjem pod sloganom "u krizi se poznaju lideri".
Od trijumfa do kataklizme
U ovoj godini Plenković je radio planove za svoj veliki diplomatski i politički trijumf, predsjedanje Europskom unijom, za koju se iz HDZ-ova propagandnog aparata tvrdilo da je to priznanje Hrvatskoj, a ne permutacija zbog Brexita, da bi proljetni val pandemije pokvario tu veliku zabavu.
U ovoj godini Plenković je proglasio pobjedu nad koronavirusom, nakon čega su se širom otvorila vrata drugom valu pandemije, koja je odnijela gotovo četiri tisuće života, blokirala državu i potjerala nas u drugi lockdown.
A Plenkovićeva pobjeda na parlamentarnim izborima izgledala je kao ultimativni trijumf na tragu Ive Sanadera, uvjerljivo osvajanje drugog mandata unatoč smjenama desetak kompromitiranih ministara, da bi se ta pobjeda polako pretvorila u noćnu moru potresa i pandemije.
Godina gubitaka
U godini ogromnih gubitaka - ljudskih, materijalnih, egzistencijskih - Plenković je trebao biti jedan od rijetkih i vjerojatno najveći pobjednik (ipak iza Zorana Milanovića koji se dočepao lagodne funkcije bez odgovornosti). Ipak, na njezinu kraju izgleda kao gubitnik, pa čak i žrtva te uklete 2020.
Žrtva jer se na njegova pleća srušila odgovornost za ljudske živote, za obranu od zaraze, za saniranje posljedica dvaju katastrofalnih potresa, za krpanje proračuna, za spašavanje radnih mjesta, kao i za spašavanje vlastitog političkog opstanka.
Na devastiranoj političkoj sceni Plenković i dalje uživa povjerenje hrvatskih građana. I kao što je pandemiju uspio politizirati i iskoristiti u svrhu osvajanja drugog mandata, tako i zagrebački i petrinjski potres nastoji iskoristiti kao potvrdu svoje važnosti i nezamjenjivosti.
Sam na poprištu
To što obnova Zagreba kasni, nakon što je ljetos poslao saborske zastupnike na godišnji odmor, to što je Petrinja slika nebrige većinom HDZ-ove države, sa čime se i Plenković susreo tijekom burnih reakcija stanovnika proteklih dana, zanemariva je u usporedbi sa strahom, nesigurnošću i apatijom građana.
Oni žele sigurnost i misle da im to jedino Plenković može garantirati. Jer nikog drugog nema na vidiku.
Čak i bez obzira na činjenicu da se njegov propagirani koncept Sigurne Hrvatske razbio na hridima pandemije, potresa, pa i sad već zaboravljenog terorističkog napada na Banske dvore.
Drugi mandat odavno se pretvorio u kletvu, ako ne i u prokletstvo. Drugi mandat Franje Tuđmana odveo nas je u tešku recesiju, korupciju, mafijaške obračune i krizu demokracije. Drugi mandat Ive Sanadera završio je financijskom krizom, korupcijskim aferama, blokadom pregovora s EU i naprasnom ostavkom.
Ostao sam
A početak svog drugog mandata odveo je Andreja Plenkovića u teške krize izazvane pandemijom i potresima. Nitko se dosad, barem nakon rata, nije na vlasti suočavao s ovako teškim izazovima, pa i iskušenjima. I još uvijek se ne može sa sigurnošću reći da je upravo Plenković, taj karijerni diplomat baždaren za mirnodopske uvjete, najbolja osoba da se suočava s tim problemima.
Pritom je ključno pitanje: hoće li Plenković, lider koji pokazuje tendencije samovolje, bahatosti i isključivosti, biti sposoban tražiti i dobiti suradnju čitavog društva, oporbenih stranaka čije prijedloge uporno odbija, medija koje kritizira i pripitomljava, udruga s kojima ratuje, građana koji su većinom ostali doma na dan izbora...
Ili će se sa svime ovime nositi sam. I na koncu ostati sam.
