U Zagvozdu se breca do zore: To je neraskidiva veza s našim milim pokojnicima, kao da su tu

Tisuće upaljenih svijeća, tek pokoja zvijezda na nebu, u mirnoj noći na blagdan Svih svetih i tužno brecanje zvona sa stare crkve Velike Gospe uz groblje u zabiokovskoj župi Zagvozd, gdje su mnogi Zagvožđani došli kako bi u ovoj svetoj noći bili nekako bliže sa svojim pokojnicima.

Tužno su odzvanjala zvona, brecajući dok su mirnim zamasima snažne muške ruke potezala konope, koji su potom pokretali zvona na tužno brecanje.

Ovaj drevni običaj od pamtivijeka se zadržao u ovoj zabiokovskoj župi, kao rijetko gdje više.

"Rijetko se još na ovakav način breca po našim župama jer danas je sve suvremeno i moderno, pa su i zvona na struju, ali kod nas ne, barem u ovoj noći. Ovako je brecao moj djed, moj otac, njegov djed, danas ja i moja unučad", govori nam 74-godišnji Ivica Buljubašić, kojeg je njegov pokojni otac od malih nogu, baš kao i svi tada očevi, u noći Svi svetih dovodio na groblje brecati.

"A, vidi, govorili su naši stari kako smo, dok brecamo nekom neraskidivom niti povezani s našim milim pokojnicima. Kao da su i svi oni sada tu s nama", pomalo sjetno će Joško Drlje dok poteže konop.

Na nešto više od osam metara visine dva su zvona, 'muško' teže s južne strane zvonika i 'žensko' nešto kilogramima lakše sa sjeverne strane zvonika.

"Ovo muško je teško 220, a žensko 140 kilograma. Onaj jezičak unutar zvona je težak 12 kilograma. I kako krenemo u šest sati poslijepodne kad pada noć, ne prestajemo brecati sve do u zoru Dušnog dana. Dok brecamo jezičak zvona udara samo u jednu stranu zvona", nastavljaju Vinko i Ivan Drlje.

Dvoje po dvoje, mirno i s mislima tamo negdje gore, pogleda podignutog prema nebeskim poljanama koje su ovu noć svijetlile nekim čudnim sjajem, što od odsjaja upaljenih lampiona, što od iskrica rasplamsale vatre na otvorenom uz grobove najmilijih. Teška zvona kao da su lagana kao perce u rukama zagvoških muževa i očeva, jer večeras svatko od njih u svojim mislima priziva sebi nekog dragog kojeg više nema na ovom svijetu.

I dok jedni završe sa svojim brecanjem doći će drugi iz zagvoških zaseoka nastaviti tamo gdje su oni stali, jer kako to reče Ivica Buljubašić. koji breca skoro 70 godina:

"Oni nas večeras odozgo gledaju, sutra ću i ja moje potomke tako. Samo nek se običaji ne ugase jer bolje da nestane sela nego običaja".