Ukrali su joj kolica: 'Da ih nisu pronašli, bilo bi mi jako teško'

Kristina Terihaj (34) iz Slavonskog Broda, ne malo se u nedjelju ujutro iznenadila kada ju je njen otac pitao gdje su joj invalidska kolica, koja su bila ispred vrata stana na prvom katu zgrade u Gupčevoj ulici.

- Otac je došao u subotu kući oko 20 sati i kolica su bila pred vratima, uz njih još jedna koja koristim za tuširanje.

- Ta su mi kolica jako bitna, koristim ih kada idem s prijateljicama vani, zbog lakšeg ulaska u neke prostore. U subotu navečer bila sam u gradu i kada sam se vratila kući nisam zbog susjeda palila svjetlo u stubištu, tako da nisam primijetila da kolica nema. U nedjelju ujutro oko šest sati tata je išao izvesti vani našeg psa. Kada se vratio pitao me je kod koje od kolegica su kolica, rekla sam mu da su ona vani ispred stana, rekao mi je da nisu. Izašla sam iz stana i vidjela sam da ih nema, obuzele su me emocije, počela sam plakati. Ništa mi nije padalo na pamet, gdje bi mogla biti i tko bi ih mogao uzeti. Jako su mi potrebna, jer u ožujku ove godine planiram putovati u Jerusalem s prijateljicama i imala sam namjeru ponijeti ta kolica, kaže Kristina i dodaje:

Viđali ih u raznim dijelovima grada

- Pozvali smo policiju, koji su od nas udaljeni stotinjak metara. Došli su brzo i rekla sam im da sumnjam da ih je uzeo netko tko dolazi u pekarnicu Noć i dan koja je u blizini mogao ulaza. Obećali su mi da će kolica pronaći. Svoj problem sam iznijela na društvenoj mreži nadajući se da će mi netko pomoći u pronalasku kolica. Počele su stizati razne obavijesti o tome kako su kolica sve do ranog jutra viđena u različitim dijelovima grada. Fotografiju s mojim kolicima u nedjelju dopodne poslao mi je jedan maloljetnik, to sam proslijedila policiji i nedugo iza toga policajci su mi javili da su pronašli moja invalidska kolica – ispričala je Kristina Terihaj.

Kristina boluje od bolesti artrogripoze – bolesti koja zahvaća mišiće, zglobove i vezivno tkivo.

'Vjerujem da me  Bog spasio od nečega'

- Od malena sam u invalidskim kolicima, no svoju sam bolest dobro prihvatila ponajprije zahvaljujući svojim roditeljima, koji mi nikad nisu govorili da sam invalid ili da sam manje vrijedna od svojih prijatelja koji hodaju. Moja mama i dan danas jako pati zbog toga, mislim da nije prihvatila taj križ i najčešće sam ja bila ta koja je njih tješila od malena. Kada sam slavila petnaesti rođendan, primijetila sam da mama plače. Otišla sam do nje i pitala ju zašto plače. Rekla mi je: ‘Zato što svi oko tebe plešu, tvoje prijateljice, a ti sjediš u kolicima.’

Ja sam im onda rekla sljedeće: ‘Zamisli da sam zdrava, možda ne bih bila sada ovdje, možda bih se drogirala ili ušla u prostituciju, možda sada ne bih bila blizu Bogu. Vjerujem da me je Bog spasio od nečega.’ Mislim da je tata to možda i prihvatio, ili možda kao muškarac sve to više skriva. Mama plače na svaki moj rođendan, svako vjenčanje od mojih prijateljica, jako se boji gdje ću ja kada nje i tate više ne bude, jer svjesna je da ima i ovakvih ljudi koji su spremni učiniti ovakve nepodopštine kojih bi se trebali stidjeti – rekla je Kristina, izuzetno pozitivna mlada žena.