Umro je Stanko Lasić, zadnji titan hrvatske književnosti...

Pothvat Karlovčanina Stanka Lasića (1927.- 2017.) jedinstven je u europskim, pa i svjetskim relacijama. Kao bivši fanatični krležijanac, skojevac,  razočarani  ljevičar kojega je – kao i mnoge druge – komunizmu privukla Krležina književnost  – Lasić se upustio u propitivanje  i prevrednovanje  svake piščeve knjige, riječi, rečenice, zareza, svake godine, svake sekunde njegova života. Lasić je Krleži, pojednostavljeno, zamjerao to što je bio, kako  kaže duhovita doskočica, „čovjek od glave do /četrdeset/pete“ (jedni je pripisuju  Igoru Mandiću a drugi Danijelu Dragojeviću).  Nije mu, naime, mogao oprostiti to što je nakon 1945. Krleža od kritičkog pisca postao  neka vrsta „staatsphilosopha“, državnog  ideologa, perjanice režima koji je, bio taj sustav bolji ili gori, na kraju dana  ipak bio „diktatura proletarijata“, odnosno, diktatura bivših proletera koji su se pogospodili pa formirali „novu klasu“,  zaboravivši ideje koje su ih gurnule prema revoluciji.  

Jakobinac kao ministar više nije jakobinski ministar, konstatirao je neki aforističar:  ako revolucija završi s pobjedom, s pobjedom završi i revolucija, rekao je Gabrijel Laub, i  time iskazao istinu svih veleprevrata.

Miroslav Krleža je muljao, i imao tu nesreću da  u taloge njegovih muljaža zaroni baš Stanko Lasić. Od knjige  „Sukob na književnoj ljevici 1928.-1952“, preko knjige  „Krleža: kronologija života i rada“ do fascinantne, šestotomne „Krležologije“, Lasić se uvijek prihvaćao nezahvalnost posla traženja odgovora na pitanja koja je režim smatrao nedozvoljenim. Kako se Partija staljinizirala; zašto je Krleža prije Drugog svjetskog rata ušao u sukob s partijskom inteligencijom; kako  je proveo Drugi svjetski rat u Zagrebu; kako je nakon rata umuknuo pa se „po crti oportuniteta“ uklopio u komunističku nomenklaturu gdje je uživao status poluboga. Stanko Lasić pretresao je svaki detalj piščeve biografije pa o Krleži ispisao pet, šest, ako ne i deset tisuća stranica. Niti jedan svjetski pisac nije imao takav „flaster“. 

Krleža se na Lasićeve tekstove ljutio, bjesnio je, ali ga nije mogao zaustaviti. Lasić je otišao na zapad, pa u Amsterdamu i Parizu nastavio kompulzivni posao proučavanja idola svoje mladosti.  U osvit Domovinskog rata, objavio je Krležologiju i izazvao zaprepaštenje, kako dubinom tako i širinom   svoga životnog djela. U Krležologiji, Lasić se svijetu ukazao ne samo kao književni teoretičar i Krležin biograf, već i kao filozof jedinstvene snage. 

Dok su, naime, naši filozofi nakon Drugoga svjetskog rata bili uglavnom marksisti ili hegelijanci – dakle, tumači tuđih ideja, reproduktivni glazbenici  - Stanko Lasić formulirao je posve originalnu moralnu filozofiju; on je bio skladatelj velike i za naše prostore posve jedinstvene  etičke simfonije. Lasićeva teorija arhetipskih moralnih pozicija (esencijalizam, egzistencijalizam, pragmatizam, realizam) prikladan je alat za objašnjavanje politika, političara i politički djelatnih ljudi svih vremena i sustava. 

To nije samo puka taksonomija, kategorizacija  političkih karaktera,  već znanost koja nam pomaže u orijentaciji na teškim i neprohodnim putevima povijesti. Literatura koju je za Krležologiju iščitao Lasić, izaziva divljenje: tu je nekoliko desetina tisuća bibliografskih jedinica, u rasponu od  Imanuela Kanta do tabloidnih članaka. 

Lasić je koristio sve izvore koji su mu mogli pomoći u traženju odgovora na pitanja koja su ga opsesivno mučila.  Fascinantan je rad napisao i o Mariji Jurić Zagorki („Književni počeci…“) ali je – zanimljivo – od daljnjeg rada na najvažnijoj našoj novinarki odustao, navodno šokiran podsmjesima i omalovažavanjem kojima je ta vrijedna studija dočekana. Kako god bilo, Krležologija, to je hrvatsko i jugoslavensko Dvadeseto stoljeće; tu su naše ideje, naši ljudi, naše zablude i naše istine, naši (rijetki) usponi  i naša (česta)  posrnuća.  

Stanko Lasić bio je fanatik rada. Hrvatima je uvijek govorio: rad, rad, rad, metodičan, uporan, ustrajan, neumoran, samo rad vodi prema rezultatima, uspjesima, kako pojedinca tako i naciju. Sanjao je Hrvatsku kao zemlju  u kojoj će prevladati radne etike poput onih koje uzgajaju Japanci, Nijemci, Koreanci, Šveđani. 

Bio je teško razočaran kad je vidio u kojem pravcu idemo. Način na koji je na onaj svijet ispraćen njegov prijatelj Slavko Goldstein – s kojim je bio dobar od djetinjstva – sigurno je pojačao njegov osjećaj rezignacije. Ni on neće biti ispraćen s puno više počasti; Hrvatska je postala zemlja u kojoj   i odlazak ovakvih kolosa proteče nezamijećeno. Knjige Stanka Lasića ostat će, ipak, najpouzdaniji vodič svima koji će htjeti čuti istinu o našem XX stoljeću; ako je itko dotakao istinu o njemu, bio je to on, Stanko Lasić.