'Vlastiti brod ću izrezati u tisuće komadića. Uskoro ga neće biti'

Svaka brukva koju izvadim kao da je iz moga srca. Svaku vidu na ovom brodu sam ja zavida. Ja sam ga stvorio, ja ću mu i presuditi. Za desetak dana ga više neće biti. Pilao bih ga i danas, ali pukao mi je lanac na motornoj pili, rekao nam je to Zoran Fabijanić (60), paški ribar.

Drveni brod Bašac bespomoćno leži na boku u plićaku ispred Fabijanićeve kuće i čeka kraj. Uvijek je tužno kad brod umire, pogotovo kad ga komadaju ruke njegova kapetana. Povremeno pomogne i bager. Njime je skršio kabinu.

- Nije mi jednostavno, puno je lakše kad uništavaš nešto što ti je poklonjeno ili si naslijedio. Srce mi se lomi zajedno s njim. Bilo je veselja kad sam ga gradio i porinuo. Započeo sam gradnju 1990., ali me je omeo rat, pa je gradnja umjesto osam mjeseci potrajala dvije i pol godine. Nije bilo lako pilati hrastove grede teške 150 kilograma i duge tri i pol metra, grijati ih i savijati, a nakon pauze za ručak sve opet ispočetka, jer su se u međuvremenu ‘otvorile’ - govori tužni kapetan 14-metarskog broda.

Od ribarenja je, kaže, nekoć prehranjivao familiju.

- Uhvatio sam s njim poprilično ribe. Cijela obitelj mogla je od toga fino živjeti. Znao sam u tri sata ribolova uloviti 110 kašeta ribe, od čega 500 kilograma oslića u Velebitskom kanalu - priča ribar koji za ribolov više nema snage niti vidi smisla.

- Zabranili su ribolov u Velebitskom kanalu. Kažu da je to zbog nedostatka ribe, ali mi ribari dokazali smo da to nije tako. To je zbog optičkog kabela koji je postavljen bez uporabne dozvole u vrijeme granatiranja Zadra. Gledao sam ga dvije godine kako trune, a onda mi je došlo da ga raskomadam i naložim u špaheru, eto. Nekoć mi je bio dika, a sad je ostala samo slika!