Danas je najpoznatiji suvremeni pisac u Španjolskoj. No prije nego su njegovi romani "Kapetan Altriste" ili "Sidi" preplavili knjižare, a glumac Johnny Depp snimio film "Deveta vrata" prema njegovom romanu "Klub Dumas", 68-godišnji Arturo Pérez-Reverte bio je ratni reporter.

Tijekom 21 godine provedene po svjetskim ratištima, niti jedan prizor mu se nije urezao u pamćenje kao onaj iz Vukovara u jesen 1991. Izvještavao je za španjolsku javnu televiziju TVE s prve crte bojišnice, spavao u podrumu izrešetanog hotela "Dunav", gdje su se miješali vonj mokraće, očaj i nada. Nikada, međutim, nije prežalio mlade branitelje s kojima je dijelio hranu, vodu, deke i cigarete u tamošnjim ruševinama. 

POGLEDAJTE VIDEO: Javljanje Pérez-Revertea za TVE iz Vukovara

- Zapovjednik Grüber, Rado, Ivo, Sexy Simbol...nitko nije preživio. Svi su mrtvi - kaže Pérez-Reverte sjetnog glasa u intervjuu za naš tjednik Express, 29 godina nakon tragedije.

- U sivilo te zore, dok smo se probijali kroz kukuruz, na leđima smo osjećali poglede tih mladića. Nisu imali novinarsku propusnicu niti putovnicu poput nas koji smo izlazili iz Vukovara. Preživjela medicinska sestra ispričala nam je kasnije kako se Grüberova grupa, dvadesetak mladića starih između 18 i 25 godina, borila sa Srbima za zadnji pedalj grada, sve dok im nije ponestalo metaka. Skupo su prodali svoju kožu. Nitko nije ostao. Zbog toga sam si danas, nakon što sam opet čuo ime Vukovar, natočio konjak te pogledao video kojeg je tih dana snimio moj kamerman Márquez. I ponovno ih vidim. Smiju se, sanjaju, puše, bore se, pričaju o životu, o budućnosti...Svanula je zora, a ja još uvijek pijem konjak s grupom mrtvih mladića - priča nam Pérez-Reverte.

Autor koji je 2019. prodao najviše knjiga u Španjolskoj, prema podatku tvrtke Nielsen Bookscan, a kojeg preko Twittera prati više od 2,2 milijuna osoba, u jesen 1991. se obratio španjolskoj javnosti: "Rat u Hrvatskoj je apsurdan i okrutan kao bilo koji drugi rat, ali s jednom razlikom. Događa se u Europi, na manje od 3 sata avionom od Madrida ili Pariza".

Express: Dok se obilježava sjećanje na Vukovar, kako se osjećate?

- Prošlo je puno vremena no ne zaboravljam što se dogodilo ondje. Mi mala skupina novinara koji smo izvještavali odande - moj kamerman José Luis Márquez te Gervasio Sánchez i Alberto Peláez - kada se sretnemo uvijek, a ma baš uvijek, pričamo o Vukovaru. Vukovar je bilo napeto iskustvo. Bilo je to gorko iskustvo. Prvenstveno je bilo teško zbog borbi i bombi koje su padale oko nas, zbog puno mrtvih i ranjenih, zbog ružnih prizora. To je ujedno jedno tužno sjećanje jer su svi mladići s kojima smo bili ondje ubijeni. Puno smo vremena proveli zajedno. To su nam bili prijatelji. Grüber, Rado, Ivo, Seks Simbol...nitko nije preživio. Svi su mrtvi. Neki su poginuli u bitkama, a neki poput Grübera, mog najboljeg prijatelja ondje, izvučeni su ranjeni iz bolnice pa likvidirani. Grüber je bio zapovjednik, šef sektora u Borovom naselju, izrazito mlad dečko. Bio je ranjen, izgubio je nogu u borbi, a kada je grad pao, Srbi su ga izvukli takvog pa ga ubili zajedno sa svima ostalima. I danas vidim prizore tih mladića. Danas bi imali 50, 60 godina...

Svake godine ih se sjetite u svojim emotivnim kolumnama ili preko društvenih mreža.

- Vidim lica, vidim osmijehe, čujem njihove glasove...vidim ih kako se smiju. Bili su jako mladi dečki, voljeli su se šaliti. Znate kakvi su mladi...Čak i u takvoj situaciji, u ratu, zbijali su šale. Vikali bi srpskim vojnicima s druge strane „Čedooo!“ i spominjali im majku, i takve stvari. To su živa sjećanja, to nisu fotografije. S tim ljudima smo dijelili cigarete, vodu, hranu i deke tijekom neprospavanih noći. Oni su dio mog života. Moji prijatelji. Ja nisam ondje bio turistički, ja sam to sve s njima proživljavao.

Tada, s napunjenih 38 godina, već ste bili iskusni ratni reporter budući da ste gotovo od 18. godine izvještavali iz sukoba diljem svijeta. Je li vam se i prije događalo da se tako zbližite s ljudima o kojima ste izvještavate?

- Bio sam u brojnim takvim situacijama, no za razliku od njih... u Vukovaru su svi poubijani. Na drugim mjestima u svijetu viđao sam mrtve, neke sam gledao kako umiru ali ovdje niti jedan od tih mladića nije ostao živ. Nitko nije preživio. Sve ranjenike su pobili. Osim toga, u Vukovaru je postojao ogroman nesrazmjer. Srbi su imali artiljeriju, čak su i brodovi pucali s Dunava, imali su avijaciju, tenkove...a ondje unutra, u Vukovaru, bili su praktično dječaci s kalašnjikovima i granatama. Nikoga nije bilo da im pomogne.

Kada ste stigli u Hrvatsku? Kako ste se našli u Vukovaru?

- Kada je krenulo u Sloveniji, znao da sam da će početi rat u Hrvatskoj pa sam otputovao ondje. Stigao sam na dan kada je izbio rat. Bio sam u Zagrebu te smo preko radija slušali što se događa. Prevoditeljica Jadranka nam je govorila „borbe u Petrinji“, „borbe u Osijeku“...i onda smo odlazili onamo na front. Automobilima, autocestom koja je bila jako dobra, brzo smo stizali na mjesta borbi. Jednog dana u Osijeku saznao sam da je Vukovar u obruču. Tada sam si rekao da moram biti ondje. Skupili smo se u malu grupu već spomenutih novinara, pa smo kroz kukuruzište ušli u Vukovar. Bilo je to dobrovoljno. Htio sam ići onamo.

Što navodi osobu, novinara, da ode u neki rat. Koji je motiv?

- Potreba za biti ondje. Vidjeti. Moći ispričati iz prve ruke što se događa, biti svjedokom. Prijaviti, odnosno izvijestiti o užasu, o boli. Pričati o njima. Naučiti iz toga nešto, naučiti lekciju, također onu moralnu. Brojni su razlozi odlaska. Adrenalin, napetost koju osjećaš kada si mlad. Osjećaj te napetosti, kada pucaju a ne ubiju te. To je jedan poseban osjećaj zadovoljstva. Postoji i komponenta avanturizma, adrenalina koji proizlazi iz nje. No prije svega to ti je posao. Ti si ratni izvjestitelj i to moraš raditi na najbolji mogući način. Vukovar je bio izazov,  bilo je opasno, pa nitko nije išao onamo. Zato sam si rekao da ja moram biti ondje. Jako je malo nas izvjestitelja ušlo u Vukovar kako bi smo pričali svijetu što se događa.To je bio naš profesionalni ponos. Reći „bio sam u Vukovaru i pričao što se ondje događa“.

Jeste li u nekom trenutku pomislili da biste mogli poginuti?

- Uvijek sam mislio da mogu poginuti (smijeh). To je dio posla, nešto normalno. Kada prihvatiš taj posao to ti je uključeno. Tijekom rata u Jugoslaviji ubijeno je 56 novinara. Mojih prijatelja je ondje bilo desetak. Sjećam se mjesta Gornji Radići gdje smo bili. Idući dan je došla danska televizijska ekipa i poginula. Takvi slučajevi nisu bili neobični. Za ratno izvještavanje smo zarađivali puno novaca i riskirali život.

Odande ste javljali o „hrvatskom Staljingradu“, a kolega Gervasio je u novinama Heraldo de Aragón objavio izvještaj pod naslovom „Hrvatski Alamo“. Kako je bilo pod opsadom?

- Konstantno smo bili zasuti bombama. Na glavnoj ulici Vukovara svakih bi 30 sekundi pala po jedna bomba. Bum, bum, bum... Bio je to nevjerojatan nesrazmjer snaga. To te obilježi za čitav život. Ja sam kao ratni dopisnik bio u teškim, pogibeljnim situacijama, no ovo mi je bilo najtužnije iskustvo.

Boravili ste u podrumu hotela „Dunav“ dok su padale bombe. U jednom trenutku ste krenuli prema van...

- Bilo mi je dosta svega. Dolje je jako smrdjelo, zaudaralo je na mokraću. Sjedili smo na podu pored toaleta. Bilo je uplašenih ljudi koji su povraćali, neki su bili pijani i također povraćali. Nisam htio ostati ondje. Htio sam otići gore i udahnuti svježi zrak. Okušati sreću. Gore je postojalo jedno, pomalo zaštićeno mjesto od bombi,  pa sam htio spavati. A Gervasio je, poput sestre milosrdnice, vikao „Arturo, silazi“. Ja sam se odupirao. Odlučio je ostati sa mnom pa mi rekao svoju poznatu rečenicu: „Ubiju li me noćas tvojom krivnjom, nikada ti to neću oprostiti“.

U to vrijeme nije bilo mobitela, interneta, satelita i druge opreme kojom se služe novinari. Kako ste izvještavali? Gervasio je pričao kako je postojao jedan telefon hrvatske vojske s kojega je imao minutu da izdiktira tekst u redakciju.

- Ja sam također koristio taj telefon. Naravno, tada nije bilo mobitela, nije bilo ničega. Zbog toga smo morali odlaziti u Osijek kako bi smo slali materijal, to je bilo mjesto najbliže Vukovaru od kuda se mogao emitirati materijal.

Je li bilo teško ispričati publici u Španjolskoj što se događa? Jesu li ljudi ondje razumjeli što se zbiva u bivšoj Jugoslaviji?

- Smatram da sam im dobro objasnio. Radio sam puno reportažnih priča, izvještavao za dnevnik, pravio tjedne priče. Bile su to reportaže u trajanju od 15 do 20 minuta gdje sam detaljno objašnjavao zašto je izbio rat. Nije bilo teško. Bila je jedna dobra stvar – Hrvati su nam olakšavali posao. Srbi nam nisu dopuštali rad, nisu nam dopuštali da s njima idemo na front, a Hrvati jesu. 

Kako to objašnjavate?

- Hrvatima je bilo u interesu da se vidi kako im je teško, kroz kakav horor prolaze, kako ih zlostavljaju i napadaju. Naše prisustvo je bilo dobro za Hrvatsku jer smo pokazivali svijetu ubojstva i genocid. Ja sam bio na svim ratištima te jeseni (1991.), u borbama, prilikom hrvatskog napredovanja i povlačenja. Dolazio sam s prevoditeljicom jer nam je bio dopušten boravak na hrvatskoj strani. Bio sam tako u Petrinji, gdje smo snimili uživo ranjavanje u nogu jednog branitelja, te njegovo izvlačenje, što je kasnije postao poznati uradak. Bježali smo pred srpskim tenkovima, prelazili most...Sve nam je to bilo dopušteno snimati, imao sam autorizaciju.  Za novinara je fantastično kada može raditi tako. To je bio posljednji rat u kojem se moglo tako raditi.

Kakva su vam iskustva iz drugih ratova?

- U Zaljevskom ratu nam, recimo, Amerikanci nisu dopuštali rad. Gotovo ništa nismo smjeli snimati niti prisustvovati. Zbog toga sam zauvijek zahvalan hrvatskoj vladi što je dopuštala rad novinarima. Zbog toga smo i postali prijatelji ljudima s kojima smo  boravili u istim skrovištima, rovovima...Kada si im tako blizu proživljavaš sve to s njima, znaš im imena i prezimena. Danas se više iz gotovo niti jednog rata ne može tako izvještavati. Jako je malo mjesta gdje još uvijek novinari mogu biti na licu mjesta i vidjeti što se doista događa.

Jedna od osoba kojih se sa sjetom prisjećate, i koja zauvijek živi u knjizi „Teritorij Komanča“, je vojnik nadimka „Seks Simbol“. Tko je on bio?

- Prozvali smo ga tako, Seks Simbol, i nikada nismo saznali njegovo pravo ime. Bio je vjerojatno najzgodniji Hrvat u čitavom ratu. Neka vrsta tamnoputog Brad Pitta s kosom do ramena. Zapamtio sam, iz nekog razloga, potplate njegovih gotovo novih čizama. Nije imao vremena niti istrošiti ih. Nisam ga više vidio nakon što sam ga fotografirao za posljednju reportažu odande. No nisam ga zaboravio. Premda je bio visok, zgodan i snažan, kao vojnik je bio totalno nespretan. Jednog dana smo kamerman Márquez i ja otišli u ophodnju s njime kroz kukuruzište. Najednom smo se smrzli, ostali kao ukopani, jer je 'gad' nagazio na minu. I to metar ispred nas. Nikada neću zaboraviti izgled te mine. Okrugla, veličine dva dlana, obojena u smeđe, s tri šarafa detonatora. Bila je to, srećom, protutenkovska mina pa je za detonaciju bila potrebna veća težina od jednog čovjeka. Márquez mu je, stišćući kameru, a slabih živaca, psovao sve po spisku, no Seks Simbol je to sve prihvatio kao šalu. Smijao se, jako zadovoljan. „I am very lucky“, rekao je. No sve se promijenilo idući dan kada je nagazio na drugu. Čini se kao šala, no istina je. Išao je u novu ophodnju pa opet stao na minu. Bio je jasno predani gazitelj mina. Rođen da bi ih gazio. No nesreća je bila što je ovaj put riječ bila o protupješačkoj mini. Raznijela ga je u komadiće. Márquez i ja taj put nismo bili u ophodnji s njime. Kada su nam javili što se dogodilo jako smo žalili, te teško preboljeli njegovu pogibiju jer je bio sjajan momak. Da nije bilo tog rata možda bi, zbog svog izgleda, bio napunio Hrvatsku lijepom djecom. Danas bi imao oko 60 godina i dugu kosu punu sijedih.

Kakvo je bilo psihološko stanje branitelja Vukovara i civila s kojima ste boravili dok su padale granate a približavao se njihov kraj?

- Bilo je svega. Bilo je onih koji su bili moralno uništeni, iscrpljeni, koji su htjeli otići odande, onih koji su smatrali da im je sudbina i dužnost braniti Hrvatsku u tom trenutku. Ono što me je najviše impresioniralo iz tog rata, bilo je ono što sam vidio u jednom selu, zaboravio sam mu ime, tijekom napada. Bila je ondje hrvatska vojna jedinica sastavljena od učenika jedne škole a zapovjednik im je bio njihov profesor. A medicinske sestre su bile sestre jednoga od njih. To su bili dječaci od 15 ili 16 godina. Ne možeš ostati ravnodušan na takve stvari, to te emotivno dirne, bez obzira što si iskusan novinar koji je prošao brojne ratove. Neizbježno osjetiš...ne znam da li simpatiju, no svakako empatiju prema tim ljudima. Ma kako ne bih osjećao simpatije prema toj djeci? Znam da je u ratu sve relativno, da su Srbi imali svoje razloge, da su se sjećali ustaša, da su strahovali da im se ne dogodi nešto...da svatko ima svoje razloge. No u tom trenutku ja sam bio s Hrvatima, izvještavao o njima.

Kako su vam djelovali tijekom tih borbi, kada su izgledi u preokret situacije bili slabi?

- Borili su se jako dobro, bili su to učenici, većina golobradi mladići, no borili su se poput profesionalaca. Bili su izuzetno hrabri. Srčano su se borili. Mitraljezima se suprotstavljali tenkovima. Rušili srpske avione lakim oružjem. Za tako nešto moraš  biti stvarno hrabar.

U svojim zapisima često se prisjećate i prevoditeljice Jadranke.

- Itekako se sjećam te izuzetno hrabre žene. Kada je došla u Vukovar s nama imala je crnu kosu. Kada ga je napustila kosa joj je bila siva. Tijekom tih dana je posjedila. Sada živi u SAD-u. Sjećam se njenog izraza lica, punog užasa, kada bi pala bomba ili kada se govorilo da dolaze Srbi. Stezao se obruč oko Vukovara a ja sam joj rekao tada da pođe s nama, jer da iz skrovišta u kojem smo bili više nikada izaći živa. Rekao sam da je potrebno probiti obruč i izaći...Nikada neću zaboraviti njeno lice. Puno je takvih sjećanja. I sva su gorka, mučna.

Kakav je bio vaš posljednji dan u Vukovaru, kakav je bio izlazak uoči pada?

- Mi smo bili posljednji novinari koji su izašli odande. Nakon nas više nitko nije izašao iz Vukovara. Htjeli smo živjeti, nismo htjeli umrijeti. Već smo bili dugo vremena ondje a imali smo materijal kojeg smo morali emitirati, imali smo snimke koje je trebalo prikazati svijetu. Zato smo morali ići u Osijek i slati od tamo. Da smo ostali duže u Vukovaru nikada ne bi smo izašli iz njega.

Tada je već stigla obavijest da će grad pasti?

- Uslijedio je izuzetno snažan napad srpskih tenkova, bili su gotovo ušli u grad. Tada smo shvatili da bi uz još dva ili tri takva napada mogli ući. S obzirom da je još uvijek bio otvoren jedan put kroz kukuruzište odlučili smo krenuti njime, prije nego što Srbi zatvore i taj izlaz. Relativno poskrivećki smo se kretali kroz kukuruz. Grad je već bio opkoljen pa nam je to bila posljednja prilika za izlazak. Kretali smo se s hrvatskim ranjenicima i uspjeli izaći. Dva ili tri dana kasnije više nitko nije izašao. Vukovar je bio zatvoren. Opsada se stezala sve dok nije uslijedio kraj. 

Da tada niste izašli vjerujete li da bi ste preživjeli?

Bili bismo sigurno mrtvi. Srbi bi nas ubili jer nisu htjeli svjedoke. U to nema nikakve sumnje.

Hrvatska policija je prošli mjesec uhitila više osumnjičenih za zločine počinjene nad ranjenicima i civilima.

Drago mi je. Veselilo bi me da se na kraju izvrši pravda.

Smatrate li da su novinari obavili svoj posao, da je svijet doznao što se dogodilo ondje?

Naravno. Bez nas se bi saznalo ništa. Bez nas bi to bio ekran bez zvuka. Sve bi prošlo u tišini. Zbog toga sam ponosan što smo riskirali, što smo proživjeli teške trenutke...jer se ranije, prije pada grada, znalo što će se dogoditi. Išli smo onamo znajući da će sve pobiti. Kasnije smo, nakon izlaska iz Vukovara saznali što su Srbi ondje učinili. Prikazivali smo mrtve, zaklane u kukuruzištu, silovane žene...Sve smo snimali. U tom ratu nitko nije bio svet. Srbi, Hrvati, Muslimani činili su zločine. No u tom trenutku zločinci su bili Srbi, to želim reći jasno i glasno. I o tim zločinima smo htjeli informirati javnost. Da smo znali za zločine Hrvata i drugih i o njima bi smo izvještavali i snimali, no tada nije bilo saznanja o njima. Pokrivali smo ono što smo znali i riskirali živote.

Što se dogodilo kada ste izašli iz Vukovara?

Izlazeći kroz kukuruzište naišli smo na uništene srpske tenkove na prilazu u Vukovar. Na njima i oko njih bila su beživotna tijela srpskih vojnika. Bilo je između 15 i 20 leševa. Bili su to vojnici koji su štitili tenkove prilikom napada na centar grada. Hrvati su ih, međutim, zaustavili granatama. Približio sam se jednom poginulom vojniku, te uzeo bajunetu s njegovog kalašnjikova, pa ju zadržao za uspomenu. Bio je to jako mlad dečko, jednako mlad kao što su bili i Hrvati. Kada je završio moj boravak u Hrvatskoj, došao sam na aerodrom u Zagrebu kako bih sjeo na avion za Madrid. Prolazeći kontrolu prtljage, hrvatski carinik mi je rekao: „Nosite sa sobom jedan nož, u torbi“. Odgovorio sam mu: „Da, imam nož u prtljazi i vi mi ga možete oduzeti jer je to ratni materijal. No gledajte, ja dolazim iz Vukovara. Znate li vi što je Vukovar?“. Zašutio je i samo me gledao. „Dok ste vi bili ovdje i pregledavali torbe, ja sam bio u Vukovaru pa imam pravo odnijeti taj nož sa sobom".

I što se dogodilo?

Ponio sam bajunetu sa sobom u avion (smijeh). Gledam ju upravo sada, u svom domu, dok pričam s vama.

Kada ste se vratili u Madrid je li vam to što se proživjeli promijenilo život na neki način?

Ne. Ja sam 21 godinu bio ratni izvjestitelj. Hrvatska je bila jedna etapa na dugom putu ratnog izvještavanja. Nije mi posebno promijenilo život. No mogu reći da je to iskustvo doprinijelo načinu na koji danas promatram svijet i pišem romane.

Hoćete li u nekom od budućih romana koristiti temu Vukovara ili priču smjestiti ondje?

Ne vjerujem. Napisao sam „Teritorij Komanča“, spomenuo bitke, pa mislim da u knjigama više neću dirati Vukovar.

Niste se nikada vratili u Vukovar, za razliku od vašeg kolege Gervasija Sáncheza?

Ne. Nikada se ne vraćam na mjesta s kojih sam izvještavao o ratnim sukobima. Niti u Bejrut, niti Sarajevo, niti u San Salvador...nigdje. Kada odem iz mjesta gdje je bio rat nikada se ne vratim kada zavlada mir.

Zašto?

Ne znam...Vjerojatno jer ne nosim lijepa sjećanja.

Je li izgledan vaš posjet Hrvatskoj zbog nekog drugog razloga, promocije nekog od vaših romana?

Ne znam, doista ne znam...Nikad se ne zna...Hrvatska obala mi se jako sviđa, tamošnja mjesta jako dobro poznajem i volio bih se vratiti, jesti i popiti nešto ondje. Osim toga najljepše žene na svijetu su u Hrvatskoj. I najljepši muškarci. Istina je. Najljepši ljudi u Europi nalaze se u Hrvatskoj.

Izvještavanje iz ratne Hrvatske vam je bio posljednji novinarski posao, zadnji zadatak u karijeri?

Posljednji je bio u BiH. Godine 1994. sam napustio novinarstvo. Moja posljednja reportaža bila je Božićna i Novogodišnja noć u Mostaru sa španjolskim UN-ovim „plavim kacigama“. Poslije toga sam se vratio i napustio novinarstvo.

U Španjolskoj ste zatim žestoko kritizirali Europu i tadašnjeg španjolskog ministra vanjskih poslova Javiera Solanu, tog visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a. Javno ste ih optužili da nisu intervenirali i spriječili tragediju u Vukovaru. Kako danas gledate na njihovu ulogu tijekom rata?

Odigrali su sramotnu ulogu. Europska zajednica se i danas mora sramiti zbog svoje uloge. Bili smo u Sarajevu ili Hrvatskoj pa ugledali Solanu kako se smije i razgovara s Mladićem, Karadžićem...Novinari se nisu mogli načuditi, bili smo zgroženi. “Tu smo kako bi smo pregovarali, sve je pod kontrolom, postižemo rezultate...“, govorio je Solana. Sranje je postigao! Ništa. Gledao je i nije ništa zaustavio. Europa, i Solana kao njen predstavnik, učinili su nešto nečasno, sramotno. Zbog toga ja Solani to nikada nisam oprostio. Ja se jako dobro sjećam njihovog ponašanja i uloge tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Europa je bila odgovorna za ono što se dogodilo. Zbog puno razloga. Prvo je dopustila nastanak sukoba. Kada to kažem mislim i na onu Europu, poput Njemačke, koja je pomagala Hrvatskoj a ne samo na Francusku i druge koji su podržavali Srbiju i omogućili joj zločine. Europa je igrala prljavo, svatko sukladno svojim interesima, a cijenu su platili stanovnici koji su živjeli ondje.

Imate li možda nešto što bi ste htjeli dodati za kraj?

Za mene je riječ Vukovar sveta. Mi novinari, koji smo bili ondje, izvukli smo živu glavu samo zato jer smo izašli u posljednji tren, dok se još moglo. Nažalost svi oni dečki koji su bili s nama nisu imali tu sreću, niti mogućnost. Ja ih nikada neću zaboraviti. Sve što održava na životu sjećanje na te mladiće pobijene ondje, uvijek će moći računati na mene.