Zadnje što mi je Ivana rekla je bilo: "Baš silazim u podrum"

Bilo je 8 sati, 2. rujna 1991. Osječane su probudile granate ispaljene iz vojarne u centru. Bile su to prve eksplozije koje su se začule u gradu i službeni početak rata, čije su prve žrtve bile civilne. Topovi vojarne kojom je tad zapovijedao pukovnik JNA Boro Ivanović bili su okrenuti prema stambenim zgradama na Vijencu Ivana Meštrovića, a jedna od prvih granata pogodila je stan obitelji Vujić na petom katu. Tada je stradala 13-godišnja Ivana, prva civilna žrtva rata u Osijeku.

- Začulo se gruvanje. Svi u zgradi iskočili su iz kreveta i krenuli prema podrumu. S balkona sam zovnula Ivanu. Ona je u pidžami i raščupana izašla na balkon i rekla da će sići u podrum, samo da se odjene. To je bio zadnji put da sam vidjela svoju najbolju prijateljicu. Trenutak poslije granata je uletjela u njihov stan. Svi su prozori na zgradi popucali i sve se napunilo prašinom. Nitko mi nije htio reći da je Ivana stradala. Kad sam to saznala, doživjela sam šok - prisjeća se njena najbolja prijateljica Maja Puktalović-Buljan.

U eksploziji granate djevojčica je poginula na mjestu, mama Brankica je teško stradala i završila u invalidskim kolicima, a i tata Ivan je ranjen. Ivana im je bila jedino dijete.

Svake godine na dan Ivanine pogibije sjete je se prijatelji iz razreda, razrednica, ravnatelj njezine Osnovne škole Vijenac, a ove godine vijenac na njezin grob položio je i osječki gradonačelnik Krešimir Bubalo.