News

Komentari 21

Zadnji put kad je Crna Gora pokazala ozbiljan interes za Hrvatsku, gorio je Dubrovnik

Zadnji put kad je Crna Gora pokazala ozbiljan interes za Hrvatsku, gorio je Dubrovnik

Znate onaj vic kad duh druga Tita pita građane bivše Jugoslavije: ‘Drugovi i drugarice, šta biste danas rekli za godine provedene pod mojim mrakom? A ovi kažu: Rekli bismo da j**emo mater onome ko je upalio svjetlo’

Roman “Odlazak” (Buybook, 2020) Andreja Nikolaidisa u užem je izboru za nagradu Fric ovog tjednika, pa tim povodom “razgovaramo” epistolarno - kako se u ovim vremenima običava, na relaciji Zagreb - Ulcinj. Nikolaidisov finalist Frica njegov je sedmi roman, ako dobro brojimo. Oni koji poznaju ovoga autora znaju da je kratka forma, pa i romaneskna, njegov literarni odabir i stil. Nikolaidisa kao angažiranog medijskoga kritičara, analitičara i kolumnista, lako poznaje svatko koga zanima kako izgleda razvaljeni reljef društva na području bivše Jugoslavije. Razgovaramo kroz motive romana što šire perspektivu na prepoznatljivu, zajedničku suvremenost.

Express: ‘Odlazak’ je roman koji preliminarno, podnaslovom ‘epitaphios logos’ (posmrtni govor) upućuje na budućnost. Lišen ironije i paradoksa na privatnom planu, roman upućuje na sarkazam situacije globalnog stanja: život oca koji odlazi s ovoga svijeta zalog je budućnosti života njegova djeteta. Što je veće od roditeljske ljubavi? U svom je životu otac stigao do kraja: jedini roditelj, neizlječivo bolestan, zaglavljen u turobnoj svakodnevici. Njegov svjestan odlazak u smrt tako postaje logikom ‘poetske pravde’ što nastupa ubuduće? Kao potresan hepiend: u ljubavi nema straha, za junake našeg doba, antičkih vrlina?

Kad sam bio mlad, imao sam potrebu da tekst zašarafim, da sve podcrtam, objasnim. Kad si mlad, imaš iluziju da imaš nešto važno reći, pa se onda trudiš da tvoju, ah, ah, važnu poruku ljudi razumiju. 

Stoga su moji naratori znali zvučati kao proroci. Vremenom shvatiš da ne umiješ čak ni pametno ćutati. Shvatiš da dvosmislenosti znaju učiniti čuda za tekst. Stoga su ‘Mađarska rečenica’ i ‘Odlazak’ manje zašarafljeni tekstovi. Sve bi tu moglo biti i nešto drugačije nego što narator tvrdi. U ‘Odlasku’, recimo, narator izvodi vrstu ‘herojskog čina’ ali – šta bi drugo mogao uraditi, budući da je smrtno bolestan? Njegova žrtva nije osporiva, ali pitanje ‘da li bi učinio isto da ne umire’ stoji. Ljudi obično imaju dobre razloge za herojstvo. Katkada su ti razlozi čak i sitnosopstvenički. Ponekad si heroji, prosto, ne mogu pomoći: prosto moraju tako. Kako bilo, ja posao pisca nikad nisam vidio kao slavljenje heroja, nego kao propitivanje: da li je uopšte moguće biti heroj.

Express: Metaforom odlaska povezani su svi likovi u romanu: majka djeteta, koja je napustila i dijete, i muža, i ljubavnicu; očevi prijatelji gejmeri/hakeri homoseksualci koji stanuju na margini urbane sredine radi vlastitog mira; očev prijatelj ‘posljednji revolucionar’ koji skonča u planinarskoj kućici. Pri tome se, međutim, očeva karakterna mizantropija pokazuje kao logika njegova života, duboko humani odgovor na sve i svakoga tko ga okružuje?

Ova knjiga je, između, ostalog, i priča o drami roditelja-mizantropa. Jasno je da, ako si mizantrop, nije racionalno, a bogami ni plemenito, gurnuti dijete u svijet i među ljude koji ti se gade. Ali šta ćete, desi se i najboljima... Odjednom si roditelj i odjednom si odgovoran, pa si još odgovoran više no što si zamišljao da neko odgovoran može biti. Šta ćeš tada učiniti? Dok sam gledao Cameronov ‘Avatar’, shvatio sam sljedeće: suprotnost vjeri u Čovjeka nije mizantropija, nego ono što može stati pod iskaz ‘Čovjek je nesvjestan’ – svođenje čovjeka na životinju koja govori, na biostroj USB-pupčanom vrpcom vezan za Majku Prirodu ili računar. Mizantropi će biti posljednji koji će napustiti čovjeka: sveštenici, psihoanalitičari, filozofi i oni biće posljednja legija koja će pasti pred velikom ontološkom promjenom koja slijedi. Zbog toga, i ne samo zbog toga, u trenutku kada su ljudi u ‘Avataru’ nasrnuli na sirote urođenike i njihovu etički čistu šumu, kad su, u replici znamenite scene iz Coppoline ‘Apokalipse sada’ oni uzletjeli noseći vatru, smrt i uništenje (da: i Wagnera, jer uz sve to u paketu ide i sublimna muzika), kad su, dakle, ljudi krenuli u boj u kojem će – hoće se reći: pravedno – biti poraženi: u tom trenutku, kad se od nas očekivao stid i sućut sa žrtvama našeg ljudskog, odveć ljudskog, u tami bioskopa, da, ja sam svim srcem bio uz odvratne, pohlepne, korumpirane, u sebi rascijepljene ljude.

Express: Ali sudar dvaju planova - domaćega konteksta u kojemu se odvija roman i onog šireg, na koji roman upućuje, posebno je snažan. Ono što je u crnogorskome miljeu (Ulcinj, Podgorica) nenormalna situacija: život samohranog oca kojemu su jedini prijatelji gay par, a jedina adresa za normalan život njegova djeteta ljubavnica njegove odbjegle žene; negdje drugdje na ‘trulom Zapadu’ neće izgledati ‘nenormalno’ nego baš ‘životno’ ili ‘filmski potentno’? Emotivni ishod priče, naime, najviše duguje kontekstu?

U pravu ste. No ovaj je svijet i dalje, i još dugo će biti, više nalik Ulcinju nego Menhetnu. Ono što je čudna društvena situacija u Ulcinju i dalje je ista takva situacija u najvećem dijelu Azije, Afrike ili Južne Amerike. Zablude i predrasude mojih sugrađana dijeli dobar komad čovječanstva. One su, rekao bih, čak snažnije u američkim flyover states nego kod nas. Tako da bih rekao kako je ono što je u romanu lokalno, i dalje globalno.

Express: I taj , uvjetno rečeno, širi plan romana je njegovo pravo ‘srce tame’. Kapitalizam svoje lice na postjugoslavenskom tlu, ovdje crnogorskom, pokazuje kao poraz humanosti. A junak romana, misleći subjekt, šanker po građanskom zanimanju i sluga po kapitalističkoj hijerarhiji, oprašta se od ovozemaljskog historijskog naslijeđa: fašizma ratova, fašizma turistifikacije bez kanalizacije, tuposti pauperiziranih stanovnika, kao u katarzi? Divlji kapitalizam na postjugoslavenskom tlu na svim toposima izgleda isto…

Kapitalizam je jedan: nema dobrog i lošeg kapitalizma. Kad god u novinama pročitam kako ovo što imamo kod nas nije pravi kapitalizam i nije pravo slobodno tržište, stoga bismo sa kritikom istih morali sačekati dok nam ne instaliraju, je li, prave, od srca se smijem. Jer se tu zateknem u situaciji pritvorenika pred kojim dva detektiva igraju igru ‘dobar-loš policajac’. Poenta te igre je da slomi otpor ispitanika. Ista je poenta – slomiti otpor – i igre ‘dobar-loš kapitalizam’. Baš sam danas, ne znam jeste li to pratili, to je istinski spektakl idiotizma, pisao o Dodiku koji je Lavrovu poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu. Što bi rekao beogradski novinar Bojan Tončić: dozvolite da u nedostatku boljih izvora citiram sebe... Dakle: ‘Kada je Lavrovu poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, Dodik nije učinio ništa što inače ne radi; on takoreći svakodnevno onima koji imaju puno poklanja ono što nije njegovo - da imaju još više. To se zove politika’. Mislim, još, da Dodik misli ovako: ‘Kad bogatom i moćnom pokloniš ono što je ukradeno od tvojih građana, to je onda privatizacija i prelazak na tržišnu ekonomiju. Kada bogatom i moćnom pokloniš ono što je ukradeno od ukrajinskih građana – to je, odjednom, krađa kulturne baštine, krađa umjetničkih djela... odjednom se pominje ‘Interpol’, krivične prijave, istrage i međunarodni skandali. Je li iko čuo da je slučaj jedne, ali barem jedne ukradene pa poklonjene fabrike u Bosni istraživao Interpol? Pa i to je bilo nečije - je li tako?, jeste - pa je dato drugom. Tad nije bilo nikakvih problema, nego su nas isti ti stranci, koji se sad ibrete, tapšali po ramenu i ohrabrivali da nastavimo sa ‘unapređenjem poslovnog ambijenta’. Dobro, ne misli baš tako tečno i ne baš tim riječima, ali svakako nešto u tom smislu. Dobro, možda je pretjerano riječ ‘smisao’ dovoditi u vezu sa Dodikom – mislio je nešto u tom smjeru, recimo.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od četvrtka 24. prosinca

Najčitaniji članci