Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
6 komentara

'Zagrljaj i osmijeh te djece daje nam snagu i kad smo umorni'

Braća Bursać su treneri taekwondo kluba Čigra i rade s djecom s posebnim potrebama. Matija Frlić je trener juda koji je prije godinu i pol dana pokrenuo program juda za djecu s teškoćama u razvoju

Foto: Pixsell
6 komentara

Osmijeh na licu te djece i ljudi je najveća nagrada. Medalja je medalja, imaš ju oko vrata i to je to. Puno veća stvar od toga je njihovo zajedništvo, druženje, izgaranje za sportom, pričaju nam braća Danijel (34) i Boris Bursać (30) iz Zagreba, jedni od ovogodišnjih osvajača nagrade Ponos Hrvatske.

Danijel i Boris treneri su taekwondoa u klubu Čigra i u svojim grupama imaju djecu i ljude koje mnogi u svojim klubovima ne žele - djecu s Downovim sindromom i osobe s poteškoćama.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Upravo to čini ih posebnom pričom u Hrvatskoj jer malo tko toliko sebe daje kako bi potrebite uključio u sport. Cijela priča krenula je prije nekoliko godina kada je Danijel, inače liječnik, odlučio osnovati grupu "Čigrin let".

- U klub sam došao još za vrijeme fakulteta kao trener. Klub je rastao i redovito smo povećavali broj termina. Tako smo onda i osnovali tu grupu koja je naravno aktivna i danas. Na njoj radimo u suradnji s udrugom za Downov sindrom grada Zagreba. Kasnije smo u tu grupu uključili i djecu s različitim intelektualnim i motoričkim poteškoćama - kaže Danijel koji dodaje kako redovni treninzi djeci poboljšavaju motoriku te im u konačnici olakšavaju i snalaženje u svakodnevnom životu.

- Prekrasno je raditi s njima. U početku je bilo malo neobično, pogotovo kad si sam, ali s vremenom se čovjek navikne. Ta djeca su posebna. Ona su topla, emotivna. Jako se vežu uz ljude s kojima rade, a najveća sreća i veselje im  je kada naprave rezultat. Nama je ipak najveći uspjeh to da vidimo da smo im pomogli u nečemu što je njima korisno u svakodnevici te da smo im pružili priliku koje oni inače ne bi imali - objašnjava Danijel.

'Nas gura vidljivi napredak tih ljudi'

Osim djece, Danijel i Boris pokrenuli su i grupu za odrasle s poteškoćama. S njima je rad potpuno drugačiji ističu, ali jednako uspješan jer njihova uzdanica Senada Halilčević je samo nakon godinu dana treninga osvojila europsko zlato.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL Braća Bursać sa Senadom Halilčević

- Ona nam je svima jako veliki motivator. To je žena s ogromnom željom da pokaže da može sve kao i drugi ljudi. Ljudi nas ponekad pitaju zašto radimo to uz svoj drugi posao, ali mi to volimo. Nas gura vidljivi napredak tih ljudi - ističu braća Bursać.

Iako obojica imaju druge obaveze, rad u dvorani taekwondo kluba nikad im nije teško pao. Obojica redovno održavaju treninge s polaznicima pa čak i ako rade cijeli tjedan.

'Njihov zagrljaj i kad smo umorni daje nam snagu'

- Moram priznati da na kraju radnog tjedna kada smo svi umorni od svojih obaveza, kada dođemo u dvoranu jednostavno to ostavimo na ulaznim vratima. Osjećaj kada oni ulaze u dvoranu ili njihov zagrljaj daje nam snagu da im omogućimo najviše što možemo - kaže Boris dok Danijel bez obzira i kada ima noćno dežurstvo dolazi direktno s posla na trening u dvoranu kluba.

Svim polaznicima je klub uspio osigurati kimono, opremu za natjecanja i trening. U počecima su praktički sami izrađivali opremu kako bi omogućili djeci da treniraju. Osim toga, Boris u klubu redovito organizira i događaje za svoje članove.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

- Imali smo božićnu priču u Čigri gdje sva djeca i ljudi mogu pokazati svoja stečena znanja i vještine pred svojim roditeljima, braćom, sestrama, itd. Imamo također i nagrade za naše najuspješnije sportaše. Sve je to važno i za njihovu motivaciju - objašnjava Boris.

Obojica ističu kako im ova nagrada Ponos Hrvatske znači puno, ali da ona ne bi bila moguća bez svih ljudi i djece s kojima redovito treniraju.

- Bili smo ugodno iznenađeni kada su nam javili da smo dobili nagradu. Ipak, smatramo da su Ponos Hrvatske prije svega svi ti ljudi i sva ta djeca s kojima mi radimo i koji nam pokazuju da žele trenirati te da su jednako vrijedni kao ostali. Jedino što im treba dati priliku i malo vremena. No naravno, to je i nama motivacija da i dalje dajemo maksimum sebe - zaključila su braća.

Matija Frlić: Djeca jedva čekaju trening

Ova nagrada mi znači puno, ali cijela ova priča ne bi bila moguća bez svih asistenata i volontera koji zajedno sa mnom nose cijeli ovaj projekt. Ovo smatram nagradom za sve nas, rekao je Matija Frlić (30) iz Samobora, ovogodišnji dobitnik nagrade Ponos Hrvatske.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Matija se već 17 godina bavi judom, u klubu Profectus trenira djecu od kojih su neki i svjetski i europski prvaci, a prije godinu i pol dana odlučio je pokrenuti program juda za djecu s teškoćama u razvoju.

Iako su mu mnogi rekli da ne zna što radi i da je bolje da se ostavi toga,ljubav prema ovom sportu i želja da pomogne djeci koju se često marginalizira presudili su.

- Radio sam u dječjem vrtiću jer sam cijeli život vezan nekako uz djecu. Na fakultetu sam još upoznao dijete s autizmom i tu sam uvidio potrebu za osnivanje takve jedne grupe jer je za takvu djecu jako teško pronaći odgovarajuće sportske aktivnosti. To je nekako bila motivacija da krenem s ovom pričom - objašnjava nam Matija.

Danas u njegovoj judo grupi u Samoboru ima 30 djece, a još je njih 40, kako kaže, na listi čekanja jer jednostavno nemaju vremena primiti svu djecu, a zainteresiranost iz dana u dan raste. Zainteresiranost raste ponajviše jer su i sami roditelji uvidjeli koliko njihovoj djeci judo pomaže u socijalizaciji.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

- Većina njih na početku nije niti htjela ući u dvoranu jer su oni inače jako vezani uz svoje roditelje i stalno su s njima. Znalo je tu biti i suza. Ali sada je potpuno druga priča. Svi su u transu, jedva čekaju početak treninga. Grle nas, vole nas. Sad plaču kad idu doma - kaže Matija i dodaje kako je najveća prepreka strah djece.

- Neki od njih su dosta taktilno osjetljivi tj. boje se dodira, a judo je kontaktni sport. Tako da tu treba dosta opreza i strpljenja u radu s njima. No svi su oni zaista puno napredovali. Uz njih su naravno napredovali i roditelji koji su opušteniji kada vide da se netko zaista želi baviti i trenirati s njihovom djecom. Često znaju snimati s mobitelima trening. Puno im znači.

'Sport ih nauči disciplini, ali im i pomaže da se socijaliziraju'

Upravo to što neki klubovi ne žele primiti djecu s poteškoćama Matiji je veliki poticaj da nastavi s radom te da klub proširi još više.

- Jedna majka, koja me i prijavila za nagradu, upisala je svoje dijete u gimnastičarski klub koji trenira s djecom s poteškoćama. Njeno dijete je gluho. Uplatila je članarinu u klubu od 300 kuna, a nakon jednog treninga su rekli da više ne dovodi dijete jer je prezahtjevno. Dijete su ispisali, novac nisu vratili, a kao bave se djecom s poteškoćama. Pitala me poslije može li ovdje trenirati i dijete trenira sada, najnormalnije. Na odobravanje mi nismo naišli niti u sportskom savezu. Rekli su nam da ne znamo s čim se hvatamo u koštac, da su roditelji gori od te djece. Sada ih šute kada vide koliko to djeci pomaže - kaže Matija i dodaje kako mnogi misle da su djeca s teškoćama, a posebno autistična, agresivna. 

No Matija kaže kako to nije istina, a u to su se svi uvjerili kada su vidjeli koliko su ta djeca napredovala na judo treninzima

- Svi misle da su ta djeca ne znam ja što, ali treba i njima dati priliku. Sport ih nauči disciplini, ali im i pomaže da se socijaliziraju i da razviju motoričke sposobnosti. Ne biste vjerovali koliko sam se i sam razvio uz njih. I sam sam odbacio mnoge predrasude, one za mene više ne postoje. Ovo je izvrsna priča jer se napokon ponudila mogućnost da i takva djeca budu uključena u proces vježbanja - zaključuje Matija.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message