Zašto ovo zajedništvo kojem svjedočimo ne bi potrajalo i nakon završetka mundijala

Uvijek svi s mnogo žalosti govorimo kako nam je društvo podijeljeno, često oko stvari koje to niti zaslužuju, niti bi trebale biti predmet prepirki. I neki kao da se hrane potrebom da svoje mišljenje nametnu drugom, i da praznine u vlastitim životima pokušaju (posve krivo) popuniti još ispraznijim tvrdoglavljenjem da su u pravu. A onda dođe utakmica Hrvatske i Brazila, i zajedništvo spontano postaje imperativ oko kojeg nitko ne dvoji. Svi mu se pridružuju sa zadivljujućom silinom emocija i neviđenom energijom. Pa kao i mnogo puta do sad sport je pokazao da povezuje ljude. Tako jednostavno, bez ikakvih prepreka, skoro kao nekom čarolijom nestale su sve druge podijeljenosti, razmimoilaženja, besmisleni sukobi. U utorak, kad igramo protiv još jedne nogometne velesile, Argentine, zasigurno će se ponoviti isti scenarij. Lavina dobre energije koja će nas obuzeti, i sve to još u ovo blagdansko vrijeme kad potenciramo dobrotu, razumijevanje i prihvaćanje. Pa naučimo nešto iz ove nogometne lekcije. Uspjeh hrvatske reprezentacije divan je povod za zajedništvo, ali zašto tako ne bi ostalo i nakon što završi katarski mundijal? Zašto ne bismo nastavili živjeti u zajedništvu kroz prihvaćanje drugačijih, empatiju prema ljudima oko sebe, kroz socijalnu osviještenost i spoznaju da čovjek čovjeku ne mora biti vuk. Kroz otpor prema korupciji i onima koji se smatraju jednakijima od jednakih, uz nastojanje da za postojeće i sve buduće generacije gradimo društvo zdravih shvaćanja u kojem je cilj prigrliti, razumjeti i pomoći, a ne prokazivati, osuđivati i gaziti.
U Oscarom nagrađenom filmu ‘Green book’ glavni lik u jednom trenu izgovara snažnu rečenicu: “Svijet je pun usamljenih ljudi koji se boje napraviti prvi korak”. Pa napravimo taj korak. Uvijek je tu netko koga možemo prigrliti, i tko će objeručke prihvatiti nas. Budimo jedno veliko zajedništvo. Budimo dobri ljudi.