Zbog širenja vijesti o ukazanju Gospe završila u zatvoru gdje joj se ona nastavila ukazivati

StartFragment Vidioci su vrlo brzo od prvih ukazanja, na prijedlog komisije, počeli pisati dnevnik u kojem se jasno vidi da su vlasti zabranjivale bilo kakva okupljanja. Dobili smo uvid u dokumentaciju, čiji se originali danas čuvaju u splitskoj nadbiskupiji. U tim iskazima ovako piše '4. rujan 1983. na mjestu ukazanja bilo je 800 ljudi, a 5. rujna dvije tisuće. Tog dana Gospa je djeci nagovijestila da će se sutra dogoditi nemili događaji, batine i tuča od milicije. Tako je i bilo, 6. rujna došlo je nekoliko stotina milicajaca (što u uniformi, što u civilu), a vjernika je bilo oko šest i više tisuća. Milicija je počela tuči i mlatiti narod do besvijesti. Mnogi su tog dana završili u bolnici. Milicija tada zabranjuje dolazak na mjesto ukazanja te je kod tog mjesta napravila tri kontrolna šatora.

U tom periodu, stoji u zapisima, djeca imaju i dalje viđenja i to jasno. Oni uspijevaju sami doći na mjesto ukazanja i razgovarati s Gospom.' Od svih vidioca najviše je stradala Anđelka Jagnjić, tada devetnaestogodišnja djevojka. Ona je optužena što je dana 3., 4. i 5. rujna 1983. širila lažnu vijest o „prikazi“ Gospe i unosila nemir među narod. Zbog toga je osuđena na Općinskom sudu u Sinju na 15 dana zatvora. U svome iskazu Anđelka je tužiteljima kazala kako je 3. rujna, krenula u Tomaševića te zajedno bila s ostalim vjernicima. Toga je dana vidjela „prikazu“ Gospe. Anđelka opisuje da je se poslije toga preplašila i da je plakala. Sutradan 4. rujna, Anđelka opisuje da je ponovno došla na mjesto ukazanja i pristupila ostaloj djeci kojoj se Gospa ukazala. Gospa je se ponovno ukazala. Na pitanje djece Gospi zašto je došla, odgovorila je: Zbog mira! Na pitanje što će narodu prenijeti, Gospa je odgovorila da se narod popravlja, da se ne mrzi, da se smiri i izmiri. Zatvorsku kaznu je odslužila na Katalinića brigu u Splitu. Za vrijeme odsluženja u zatvoru su je nazivali „Gospe“. S njom je bila gospođa koja je bila član Marijanskog pokreta. Preko tjedna Anđelka je imala službu čišćenja zatvorskih zahoda. Ona opisuje kako je bila subota, ona i ta gospođa odlučile su moliti, u međuvremenu u zatvoru je nestalo oko 8.50 sati struje. Kleknule su i molile. Anđelka je u tom trenutku imala viđenje Gospe. Gospu je opisala kao mladu ženu od 20 godina, sva u bjelini, slična Gospi u Fatimi. U daljnjim viđenjima Anđelka opisuje kako su djeca pitala Gospu hoće li ostaviti ikakav znak, Gospa je djeci odgovorila: „Da! Vama to nije važno. Znak je moja briga.“ Danas Anđelka Jagnjić živi u Beču, a prema riječima ostalih vidioca, nakon izlaska iz zatvora više nije imala ukazanja.

U crkvenim zapisima sve je dokumentirano

U crkvenim zapisima starim 40 godina, a koje je pisao jedan svećenik koji želi ostati anoniman, opisan je detaljan razgovor s tada najmlađom vidjelicom Verkom Mravak koja danas živi u Njemačkoj. Ona je tada imala devet godina i na svećenika je ostavila vrlo umiljat dojam.

'Prvi susret s vidiocima imao sam u kući male Verice. Ta mala djevojčica nema sposobnost povezivanja pojedinih događaja, zato sam s njome razgovarao kao s djetetom. Ona nije imala viđenje iz početka, ali je prva s Gospom razgovarala. Rekla je kako je prvi dan vidjela samo jednu svijeću na grani. Sutra je došla i vidjela Gospu. Bila je skoz u crnom. Slijedeći dan počela je s njom pričati. Treći dan bila je bijelom. I sve vidioce zvala je na brijeg. Pitala ju je tko je, a ona je rekla Gospa!. Kako se zove, rekla je Marija. Zašto je došla? Zbog mira. U ponedjeljak im je rekla tajne i razgovarala s drugom djecom', stoji u crkvenim zapisima. Mala Verica tada je u razgovoru sa svećenikom ispričala i njen odlazak u raj.

- Pošla sam u deset navečer spavati. U jedanaest sati došla je po mene. Prije toga nekoliko me puta zvala da navečer molim. Tu večer rekla je 'Moli, idemo u nebo'. Povela me na brdo gdje mi nju viđamo. Nešto je molila. Ja sama ne znam kako sam došla u raj. U raju je lijepo, velika rijeka, livade, na livadama ljudi, muškarci i žene, svi jednaki. Beru cvijeće, hodaju u grupicama, svi su u rozim i u plavim haljinama, a sve su haljine glatke. Muškarci i žene su mladi, žene imaju lijepu kosu na valove, a muškarci su ošišani na kratko. U paklu sam vidjela njega u sredini, tamo je velika vatra. Vidjela sam ženu, ima dugi rep i veliku sijedu kosu. Tamo se tuku, kriče i plaču. Onda smo došli smo u čistilište, tamo je tama. Jedva sam primijetila oči. Čula sam duše kako jecaju. Nakon toga, odjednom sam se stvorila u svojoj sobi. Kad sm išla, Gospa me držala za ruku, hodala sam po zemlji, ali ja nisam osjetila da hodam, nego da lebdim, kao i ona- opisala je nekoliko dana nakon samog ukazanja svoja viđenja Verka Mravak.

Ivana Tomašević, majka trojice sinova, odvela nas novinare 24sata prije deset godina u Galu na mjesto ukazanja. Pomolila se pred kipom Bezgrešne, a u jednom trenutku počela je padati kišica, nalik rosi iz čista, vedra neba. Oko kipa je najjače padala. Kišica se nije zadržavala na tlu niti je ijedna kap pala na hodočasnike. Slično iskustvo imao je jedan svećenik prije puno puno godina, isto na mjestu ukazanja. Tada je jedna od vidjelica rekla da je to blagoslov, kako je objasnila jedna mještanka Ivani su, pak, ukazanja prestala 3. travnja 1987. godine, a to joj je Gospa i najavila.

- Rekla je da će prestati ukazanja te da će se po potrebi, kako kome od vidioca, nastaviti. No, ja nakon toga nikad više nisam imala ukazanje ili nekakav drugi znak- rekla je Ivana koja sve te četiri godine tijekom kojih je imala ukazanje vodila dnevnik. Gospa joj je rekla osam tajni, od kojih je šest zajedničkih sa ostalim vidiocima.

Vidjelica Ivana pisala je dnevnik ukazanja

- Bila je subota popodne, četiri susjeda su se igrala gore na njivama. Najprije su me zvali da vide jednu ženu u crnini da sjedi i da se češlja. Mi smo se rugali i nismo vjerovali. Mislili smo da je jedna žena iz Otoka. Kasnije su opet došli i kažu da opet vide tu ženu. Tada smo potrčali gore. Ja sam je ugledala malo dalje. Kad sam je opazila počela sam plakat, bilo me je strah. Išli smo ja, moja strina i još jedan momak. Kad je moja strina došla blizu nje ja i Anita smo stale plakat da će udariti kroz nju.Tada smo vidjeli da to nije obična žena kad je oni ne vide. Sad nas je bilo još više strah. Taj dan više nisam išla gore- ispričala je Ivana te nastavila da je idući dan otišla u vinograd po grožđe. Kad je pogledala prema mjestu ukazanja vidjela je Gospu kako joj dolazi u susret. Imala je, kaže, krunu, plašt je bio sav od zlata, a pod nogama bijeli oblak. Ostavila je grožđe i pobjegla kući.

- To je bilo prvi put da je vidim u bijelome. Tako smo je viđali svaki dan kroz osam dana, ali nismo razgovarali- rekla je Ivana. Osmog dana, sjeća se, nije mogla ručati jer je jedva čekala do ide na mjesto ukazanja. Kad je došla, neki od vidioca već su bili tamo. Ugledali su Gospu i potrčali su prema njoj, ali ona se premjesti na drugo mjesto. Trčali su tako za njom, oko šest kilometara u brdo, a ispred njih je bio bijeli put kao od magle.

- Čula sam da nešto pjeva, ali nisam mogla razabrati što i kakav je glas. Vidjela sam Betlehem i kip Josipa, malog Isusa u jaslama i kip Gospe. Narod je navaljivao da se vratimo i mi smo jedva pristali. Kad sam došla kući spremala sam knjige za školu. Odjednom sam osjetila da moram biti gore. Ostavila sam knjige i otrčala. Kad sam došla, mala Verica već je s Gospom pričala. Pitali smo je tko je Ona. Kazala je da je Marija, majka Isusova. Da je došla s neba radi mira. Da se narod izmiri, da prave pokoru. Kad je rekla sve poruke dala je blagoslov narodu i rekla da oni mogu poći, a mi da ostanemo. Tada nam je dala neke pouke kako moramo živjeti- ispričala je Ivana te dodala da im je Gospa tada rekla pet tajni koje su većinom žalosne. Neke se odnose na čitav svijet, na budućnost, neke na crkvu, a neke na vidioce. Neke su se, napominje, već i izvršile. Na kraju tog viđenja, kao i svaki put, Gospa im je dala blagoslov. No, kad se narod, njih oko pet tisuća, počeo povlačiti, rekla je vidiocima da se okrenu jer će vidjeti nešto nad narodom. Oni su se, priča Ivana, okrenuli, a nad narodom je bio sivi oblak, neka magla koju razgoni sjaj. Vidjeli su nad narodom Gospinu veliku krunu.

- Slijedeći dan nitko nije gore dolazio, baš kako nam je i Gospa rekla da će biti. Naime, dan prije kad je s nama pričala rekla je da će sila pokušati spriječiti naš dolazak na mjesto ukazanja, ali da se ne trebamo plašiti jer je Ona uz nas. Slijedećih deset dana gore nitko nije mogao ići zbog milicije, ali smo uvečer pričali s Gospom- sjeća se Ivana koja je kroz te četiri godine redovitih ukazanja vodila dnevnik. U njemu je napisala da su tih prvih dana, osobito tijekom onih kada nisu mogli po danu ići na mjesto ukazanja, tijekom noći imali kušnje. Viđali su, napisala je, sotonu.

'Jedne večeri dok smo molili Andrijana me uzme za ruku i kaže Ivana Gospa nas zove. Na jednoj strani bila je Ona, a na drugoj sotona. Đavao je vikao da je narod njegov, on je htio da Gospa k nama ne dolazi. Narod pjeva, a nama Gospa naređiva da se moli. Narod je tada prihvatio i svi smo molili. Molili smo i škropili ga svetom vodom i posipali svetom soli. Mi smo sve to nosili sa sobom. On je škripao zubima i ošao ća, za sobom je vukao neke lance, sav dlakav imao je rogove, obrazine, slamnati šešir. Grozno, od straja ga nisam mogla gledati. Gospa je tada prišla bliže k nama i s nama razgovarala. U mraku sva je sjala. Sad ju je još ljepše bilo vidjeti. Rekla je neka jedna stane kod zida i poškropi svetom vodom ako nešto vidi, a mi ovdje neka molimo. Nitko se nije, tada Andrijana povuće moju mamu. Mama je uzela svetu vodu i stajala na zidu. On se pojavi, poškropila ga svetom vodom i ode. Neki su ga vidjeli pod hrastom i počeli kričati i plakati', napisala je u dnevniku Ivana.

Tih dana vidioci su, ali i narod koji se dolazio moliti na mjesto ukazanja, često viđali đavla. Ispočetka su se jako plašili te su pitali Gospu što da rade kada ga ugledaju. Gospa im je odgovorila da mole tri Oče Naša, tri Zdravo Marijo i Tri Slava Ocu i da se nakon svakog Slava Ocu prekrste te da ako uza sebe imaju svete vode ili soli da ga poškrope. Tako su i radili čim bi ga vidjeli, poškropili bi ga svetom vodom i on bi nestao.

Gospa želi da se moli pokora

Majka Božja Ivani je na samim počecima ukazanja rekla i koje molitve narod treba moliti.

- Bezgrešna nam je rekla da se moli pokora 10 Oče Naša, 10 Zdravo Marijo i 10 Slava Ocu, Anđeo Gospodnji i Zdravo Kraljice, a ako je više naroda da ispjevaju njene tri pjesme 'Lijepa si lijepa djevo Marijo' i 'Kraljice svete krunice'- rekla je Ivana te dodala da se njoj Gospa javljala vesela, nije se uvijek smijala, ali se vidjelo da nije žalosna. Na Božić 1983. godine vidjela ju je u crkvi na oltaru. Bila je posebno vesela. U rukama je, kaže, držala mnoštvo karanfila, smijala se i bacala ih na narod.

Prvih dana 1984. godine Majka Božja Ivani je dala važne poruke. Rekla joj je 'Crkva će neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. To će biti vrijeme tame. Tada će mnogi narodi nestati s lica zemlje. Jedva sam još u mogućnosti da zadržim kaznu neba. Ako se ne popravite i nastavite me vrijeđati i neće vam više biti oprošteno'. Nekoliko dana kasnije Gospa je rekla da narod treba što više ići u crkvu jer im je crkva još jedini spas te da mladi trebaju moliti krunicu, koja je najjače oružje na zemlji. Ivana je u svom dnevniku tada zapisala da Gospa nije tražila gradnju novih crkvi jer su i postojeće prazne.

Kao i sestri Mirjam, Gospa je Ivani pokazala raj, čistilište i pakao. No, prvi put kad joj je Majka Božja predložila da je odvede u nebo, ona je odbila.

- Polovicom desetog mjeseca Gospa je rekla meni da će me voditi na nebo, da dođemo iza mise. Kad smo došli gori vidila sam Gospu, bila je sva u zlatu. Ja sam se prepala i nisam smila ići. Mislila sam u sebi Gospe moja nemoj ti mene vodit ko zna kako je gori. Tada smo s njom molili. Rekla mi je da idemo kući, da će me drugi put vodit- napisala je u dnevniku. Gospa ju je ipak, 14. ožujka, odvela u nebo. Bilo je to navečer, oko 22 sata. Spavala je sa sestrom u sobi kad je odjednom čula da po sobi nešto lupa. Prepala se i povukla pod pokrivač. Dozivala je i sestru, ali je nije mogla probuditi.

- Tada pogledam, a na dnu kreveta stoji Gospa i kaže da se dignem i obučem. Čim sam vidjela Gospu nije me bilo strah. Digla sam se i obukla. Gospa me uzela za ruku i već smo bili gore na mjestu ukazanja. Tu smo malo stale, ne znam što je Gospa radila. Najednom smo se našle gore. Najprije u raju. Unutra ima velika rijeka, ljudi su svi iste veličine, svi su jako lijepi. U grupama stoje ženske i muški. Svi imaju haljine žute, bijele i plave. Vidjela sam anđele. Ima puno cvijeća koje anđeli beru. Svi su lijepi i kosa im je vitasta, a ima ih veličine kao što sam ja. Pričaju, smiju se, ali ništa nisam razumjela. Nemaju nikakve brige samo se smiju. Htjela bih se pridružiti tim ljudima, a osobito anđelima, dragi su bili. U čistilištu kad sam došla na vrata, nisam ulazila unutra, mračno je i unutra nisam ništa vidjela. Samo sam čula kako se moli, čuju se uzdisaji. A onda pakao. Na vratima ima jedna ženska, ima dugi rep, iščupana je, ima dugu kosu, odijelo na njoj svo je iskidano. U rukama ima vile, hoda amo-tamo, na vratima. Onamo dalje ima velika kamena stolica, tu sidi đavao. Onaj đavao šta smo ga vani vdijeli nije tako velik kao ovaj. Onaj vani samo je jedan od njegovih vojnika. U sredini je velika vatra. To ti se čini veliko, kao da vidiš sve na zemlji. Veliki plamen i unutra ljudi. Bacaju ih u vatru i kad izađu to su prave životinje. Imaju rep, dlakavi su, takve životinje nikad nisam vidjela na zemlji. Neki kriče i plaču neki i sami uskaču.To sam vidjela i vratila se u raj. Tu me Gospa ostavila samu. Tu sam neko vrijeme ostala, a onda je Gospa ponovno došla po mene, uzela me za ruku i odmah sam se našla u sobi', napisala je Ivana u dnevniku kojoj je Gospa mjesec dana kasnije rekla da je u paklu ostalo malo đavla, da su svi na zemlji. Dodala je da se sveta misa ne sluša pobožno te da se u crkvu dolazi nedolično obučeno.

Ivana je poput sestre Mirjam, vidjela Isusa Krista. Prvi put, 30. prosinca 1984. godine. Ona i Anita Tomašević molile su tog dana na mjestu ukazanja. Tada su ugledale Isusa koji je pričao s Anitom. Preko nje Ivani poručio da dođe ispred njega.

'Bio je u žutoj haljini, kosa mu je do ramena, nismo mogle gledati u njega od sjaja. Zatim nam je pokazao grob kako se kamen odvalio i kako će uskrsnuti', napisala je Ivana koja je Isusa drugi put vidjela nakon deset dana. Ujutro rano, 8. siječnja 1985. išla je na autobus za školu. Majka ju je pratila do jedne kuće i vratila se nazad. U tom trenutku pred Ivanom se pojavila ' jedna visoka osoba u bijelome, kosa mu do ramena'. Prestrašila se i pozvala mamu koja ju je potom otpratila na autobus. Kad se vratila iz škole i pričala s Gospom Ona joj je rekla da je to bio Isus. Idućeg dana Isus ju je, kako je napisala u dnevniku, opet pratio na stanicu. Tijekom 1985 i 1986 godine Ivana je imala viđenja, ali ne svakog dana. Ponekad bi Gospu samo vidjela, a ponekad bi samo pričala s njom. Krajem 1986., Majka Božja pokazala joj je njene mrtve, a 1. siječnja 1987. dala joj je poruku koja se tiče samo nje. Posljednje ukazanje imala je 3. travnja 1987. U dnevniku je tada zapisala 'Bila je u bijelom, ništa mi nije rekla'.

GOSPA IVANI GOVORI TIJEKOM ČETIRI JUTRA

9. siječnja 1984. ponedjeljak

Morate se voljeti i morate se radovati i trpjeti zajedno radi mojih planova. Kako vas ljubim, kako vas nježno gledam, kako vas od srca blagoslivljam. Jednog ćeš dana saznati, kolike sam velike stvari u tebi izvela. Kad se spusti noć, to je čas sotone. To je trenutak njegova trijumfa. Reći ću po tebi, ako me žele blagoslivljati, treba više moliti, manje brbljati. Dopusti mi da vas uvijek nosim na rukama, kao svojeg malo Isusa i prepustite sve svojoj Nebeskoj Majci, da bi se nad svakim do vas mogao ispuniti Očev plan.

Ja sam Bezgrešno Začeće, došla sam s Neba za sve vas.

10. siječnja 1984. Utorak

Zašto sumnjate, zašto tako nesigurno gledate na sadašnjost, na budućnost. Zašto tražite znak koji sam najavila? Ja sam žena odjevena Suncem s mjesecom kao prostiračem pod nogama. Već sam ti rekla i ponavljam da mi nijedna zapreka neće moći naškoditi ovom mom djelu. Uvijek sam pokraj tebe. Daj da te volim, ne obraćaj pažnju na stvari ni na pojave. Djeco, koliko vam je potrebna majka. Jedina vas ona može izliječiti. Ovo je godina u kojoj ću ostvariti najveći trijumf. Čitav raj kliče radi ove tajne koju sam odredila. I Anđeli i Sveci imaju udjela u vašoj radosti, svima vama koji ste još putnici zemlje. Dođite meni moji ljubljeni sinovi jer ste mi potrebni. Moram vas učiniti što prije onakvim, kakve vas traži moj Sin Isus. Moj konačni udar, koji će pobijediti, to ste vi, poneki dječice moja. U žurbi sam i molim vas za sve veće stvari. Ja ću biti vaše spasenje.

11. siječnja 1984. srijeda

Ne uznemirujte se dječice moja, ako vas ne razumiju, Dajte da vas nosim kao što je djetešce Isus dalo da ga nosim u očevu kuću u svom naručju. Vi malena dječice prepušteni ste meni. Kad vas budu napadali i pitali za obraćenje vi recite molitvom, šutnjom i praštanjem. Ja ću osobno priteći u tvojoj velikoj slabosti, ali ti budi svakog trenutka na mom u srcu. Tvoj i Đelin život je dragocijen i ne bi smio trpjeti ni u jednom trenutku. Ne boj se, uvijek ću biti blizu tebe upravo te sada pripremam za velike stvari, ali malo po malo kao što majka radi sa svojim djetetom. Ja sam tvoja majka, ona koja te želi u svakom trenutku. Uzrok moga plača, plača majke, jesu sinovi koji žive u velikom broju ne misleći na Boga. Za mnoge od njih moje su suze uzaludne. Vidiš, više me ne ljube. Vidiš kako ne slušaju riječi moga Sina. Kako ga često izdaju. Sinko moj, izabrala sam upravo tebe zato jer si namijenjena od Boga. Ja ću voditi vojsku. Upravo je sada vodim u tišini i skromnosti kao što sam deset mjeseci u svom krilu obavijala Isusa. Ja ću po tebi govoriti svojoj dječici. Vaša Nebeska Majka gleda drugačijim očima nego vi, to je pogled ljubavi i svijetla.

1. siječanj 1984. četvrtak

Moj Sin Isus ostavljen je od svih. Bičevan trnjem okrunjen, mučio se, uspinjao na Kalvariju noseći preteški križ. Zamislite pogled moga Sina u tom trenutku. Bila je to bol za njega koji je umirao, bila je to bol za sve nas. Djeca koja su mi još draga su oni koji su bolesnici i patnici, koje viđaš na svim stranama.

Plava boja, to je boja nebeskog plašta pod kojim te neprestano ćuram. Bijela boja moje prečiste haljine pod kojom te želim prikriti. Moja radost je da vas kao Majka vodim prema velikom cilju svetosti. Još ćete malo vremena hodati u svijetlosti, a onda će vas obuzeti tama.

EndFragment