Žena, majka, pogrebnica: 'Tati bi u pidžami pomogla s lijesom'

Kad bi vidjeli mene i sestru za volanom pogrebnog vozila, dečki su znali trubiti i dobacivati nam: ‘Cure, spava li vam netko iza? Imate li mjesta da nas povezete?’. S vremenom su se naviknuli, priča nam Iva Gorički (33), pogrebnica iz Brdovca.

Ova simpatična obrtnica i majka dvoje male djece, sinova starih četiri godine i gotovo godinu dana, dokaz je da ne moraju svi pogrebnici biti ozbiljni i turobni. Ipak, svoj posao shvaća i više nego ozbiljno. Jedna je od rijetkih žena u ovom poslu te priznaje da je u početku nisu ozbiljno shvaćali.

- Kad sam prvi put s godinu i pol dana starijom sestrom Martom došla u zagrebačku bolnicu Sv. Duh preuzeti pokojnika pitali su me: ‘Mala, gdje ti je tata?’ Rekli smo im da nema tate i da ćemo mi sve obaviti, a oni su tek slegli ramenima i pomogli nam iznijeti lijes do vozila - kaže Gorički. Trenutačno je na rodiljskom dopustu, a potom planira preuzeti obiteljski posao.

Sve je krenulo, kaže nam, s njezinom majkom Ružom, koja je prije 20 godina otvorila cvjećarski obrt.

- Živimo u blizini groblja u Laduču, pa je to nekako bio logičan nastavak te poslovne priče. Roditelji su ubrzo otvorili i obrt za pogrebne usluge, koji je uglavnom vodio tata Zlatko - prisjetila se Iva. Budući da su odrasli u blizini groblja, često su gledale sprovode i ispraćaje, a smrt su prihvatile kao nešto sasvim uobičajeno.

- Znali su nazvati usred noći, a mi bi doslovno u pidžami, šlafruku i papučama znale istrčati iz kuće i pomoći tati oko lijesa - kaže Iva.

Kad roditelji nisu bili tu, ona i sestra su preuzimale organizaciju pogreba. Prvi još dobro pamte.

- Bilo je to prije kojih desetak godina, još se sjećam imena pokojnika. Ja i Marta otišle smo u Drenje u jednu trošnu kućicu kod stare bake, kojoj je preminuo sin. Marta me potapšala po ramenu i rekla: ‘Sestra će srediti papire’, a potom otišla u kuću odjenuti pokojnika i pripremiti ga i staviti u lijes - ispričala nam je Iva. Sjeća se da je baka bila siromašna i nije imala novca za cvijeće. Kako bi joj pomogli da sina isprati dostojanstveno, kako i priliči, poklonile su joj cvjetni aranžman za lijes, organizirale limenu glazbu, dogovorile ukop, čak je i općina financijski pomogla. Najteže joj je, priznaje, kad su u pitanju djeca ili mladi ljudi koje osobno poznaju.

- Mi smo malo mjesto, živimo na selu i obično nas zovu ljudi iz mjesta, koji nas poznaju, pa bude stvarno teško ako je riječ o mlađoj osobi ili o nekome s kim smo bili vrlo bliski - iskrena je Iva.

U njihovu poslu, otkriva Iva, bitno je biti brz i dostojanstven te obitelji pristupati s dužnim pijetetom.

- Uvijek morate voditi računa o ljudima koji su pred vama. Ako je potrebno, znamo nekoga i zagrliti te pružiti utjehu. Znali su nas tražiti da ih ostavimo još malo s pokojnikom, da ga ne vozimo odmah kako bi se stigli oprostiti i mi to uvijek poštujemo - zaključuje Iva.