Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
98 komentara

'Živim u školi u koju sam išao kao dijete. Bez struje i vode...'

Možda će me neki osuđivati, ali ja nikad nisam požalio što sam otišao iz staračkog doma i došao ovdje. Tu se, bez struje i vode, iznimno teško živi, ali sada imam svoj mir, kaže Mićo

Foto: Željko Hladika/24sata
98 komentara

Nova peć na drva, stigla je pred bivšu Osnovnu školu Borovita u istoimeno mjesto nedaleko Gline. Mićo Lončar (57) samo je šutio i gledao u nju.

- Tamo je stavite - jedva je uspio izustiti. Pokazao je prstom dobrim ljudima koji su mu donijeli peć, na mali prostor kraj stare, raspadnte peći koju već ima. Nebo i zemlja. Mićo je zapalio cigaretu pa rekao:

- Ne znam kad sam zadnji put nešto dobio. I to ovako vrijedno. Pamtit ću ovaj dan - rekao je skromni čovjek. U napuštenoj školi na vrhu brda, koju je pohađao od 1. do 4. razreda, živi već pet godina.

- Kad odem biciklom u Glinu, nepoznatim ljudima koji me pitaju čime se bavim u životu, kažem da sam profesor u školi, smije se Mićo.

Dodaje kako mu malo humora, s vremena na vrijeme, pomaže da zaboravi na težak život kojeg ima. Mićo se nekad bavio poljoprivredom. Nikad nije, kaže, ničega imao u izobilju, ali bilo mu je dovoljno za normalan život. A onda je 2005. godine, sve krenulo nizbrdo. Jedne je večeri, gurajući bicikl po snijegu do roditeljske kuće u kojoj je tada živio, a koja je također bila u mjestu Borovita, od umora pao na tlo. Ubrzo je zaspao.

- Nikad nisam otkrio koliko sam dugo bio u snijegu. Našli su me susjedi i pozvali Hitnu pomoć. Zadobio sam ozebline po cijelom tijelu, ali najviše mi je stradala desna noga. Morali su mi odrezati sve prste na njoj. Bilo je to 12. veljače 2005. godine. Nikad neću zaboraviti taj datum - rekao je Mićo kojeg je osvjetljavalo samo svjetlo s prozora.

Prvo sam bio u šoku i bilo mi je užasno teško prihvatiti da sam postao invalid, a onda sam shvatio da sam dobro prošao. Bio sam zahvalan što sam još živ - govori Mićo. U bolnici je bio mjesec dana. Po izlasku su ga smjestili u starački dom. Tamo nije dugo izdržao.

Bez struje i vode 

- Istina, imao sam topli obrok i krov nad glavom, ali jednostavno nisam mogao živjeti s toliko ljudi. Navikao sam na samotnički život. Bilo je to previše za mene i otišao sam - priznaje Mićo. Spletom okolnosti, ostao je bez roditeljske kuće u kojoj je bio živio i našao se bez ičega na ulici. Ili bolje reći - u šumi.

Mićo je u selu Borovita čitav život. Samo za nju zna. Nije želio biti ni na jednom drugom mjestu. A do Borovite se, od najbliže civilizacije koja je u Glini, treba vraški potruditi stići biciklom, jedinim prijevoznom sredstvom kojeg Mićo ima. Gotovo sat vremena vožnje uzbrdo. Nakon kiše, to je nemoguće. Po pola metra dubokom blatu, mogao bi se probiti samo traktor. Mićo je ipak odlučio izboriti se sa svim nedaćama. Uselio je u svoju bivšu Osnovnu školu, točnije - u školsku kuhinju i čvrsto odlučio da će mu od sada ona, kakva takva, biti novi dom.

Foto: Željko Hladika/24sata

- Možda će me neki osuđivati, ali ja nikad nisam požalio što sam otišao iz staračkog doma i došao ovdje. Tu se, bez struje i vode, iznimno teško živi, ali sada imam svoj mir. Onaj tko je naviknut na veliku obitelj, prijatelje i općenito na puno ljudi, to ne može shvatiti - objasnio je Mićo i stavio cjepanicu u staru peć za koju misli da datira još iz 1965. godine kad je škola otvorena. Ipak, u sobi je, unatoč tome što jaknu, kapu i rukavice nismo ni skidali, još uvijek hladno.

A nije ni čudo - Mićo je, zbog neupotrebljivog dimnjaka na školi, napravio svoj. Naime, zidovi su od staklene vune, raspadaju se. O krovu je bolje i ne pričati. Mićo nije htio riskirati da mu se to malo što ima, uruši. Razbio je komad stakla na prozoru i cijevi od peći provukao kroz taj otvor. Toplina cijelo vrijeme odlazi. Čim zaspe, peć se ugasi. Ujutro se budi bolno smrznut. Ustaje i pere se hladnom vodom u improviziranom wc-u bez prozora.

Voli ići kod susjeda 

Vodu mu nosi Crveni križ - svaka dva tjedna po 60 litara. To mu je, kaže, dovoljno za tjedan dana. Kasnije se snalazi, odlazeći po vodu na susjedov bunar. Jednom mjesečno iz Gline donese nešto mesa i konzerve koje kupi od 900 kuna socijalne pomoći. Skuha si juhu, posprema trošnu sobu, hladnu, vlažnu, s uljem, soli i konzervama kraj uzglavlja kreveta. U 16 sati Mićo pali svijeću. Živi, tvrdi, samo za onaj njemu svečani trenutak kad ugleda susjeda.

- On živi u blizini i ima struju. Zove me da dođem kod njega gledati televiziju. Samo me to veseli. Raziđemo se oko 21 sat i onda idem spavati. Da mi njega nema, išao bih spavati i u pet popodne. Što ću ovdje, sam, u mraku... - tužno će Mićo. A pamti, kaže, i lijepa vremena. Veže ih, upravo za doba kad je išao u školu.

- Moji su još bili živi, sve je ovdje bilo puno života, cvijeća, druženja. Godinama nisam pomislio na to vrijeme, sve dok me sad niste pitali. A bilo mi je to najbolje vrijeme u životu - priznaje Mićo. No, nisu ga svi zaboravili. Na njega misli dobri duh Gline - Branka Bakšić Mitić iz udruge Ljudi za ljude. Sa Zelenom akcijom dogovorila je da će mu staviti solarne panele u veljači koji će mu donijeti barem malo struje.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message