Obavijesti

News

Komentari 35

Život na ulici: Mile je pokazao Zagreb kako ga vide beskućnici

Život na ulici: Mile je pokazao Zagreb kako ga vide beskućnici
8

Mile Mrvalj (58) tri i pol godine bio je beskućnik u Zagrebu. Najteži dio bio je pobijediti samog sebe. Sad u sklopu projekta Invisible Zagreb građanima i turistima priča o životu na ulici

VIDEO

Neću vam pričati o prirodnim ljepotama ovoga grada, ni o njegovim znamenitostima, već o jednom nevidljivom svijetu, Zagrebu kojeg ne vidite. To je jedna bolna priča, priča hrabrosti, straha i suza, započeo je svoje emotivno izlaganje Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač udruge Fajter.

U suradnji s agencijom za društveno odgovorne projekte Brodoto, Mile je ovog mjeseca u Zagrebu počeo voditi prvu edukacijsku (anti)turu Invisible Zagreb (Nevidljivi Zagreb). Cilj je senzibilizirati javnost o rastućem problemu beskućništva u Zagrebu te pomoći beskućnicima u postupnoj resocijalizaciji i zapošljavanju.

Svakim ponedjeljkom, srijedom, petkom, subotom i nedjeljom od 18 sati Mile vodi građane i turiste na nekoliko lokacija oko Glavnog željezničkog kolodvora i priča im kako je tri i pol godine preživljavao kao beskućnik. Prvi "checkpoint" je kod spomenika kralju Tomislavu na Tomislavcu. U našoj turi je desetak ljudi, uglavnom novinari, članovi jedne političke stranke i mladić, koji se bavi odnosima s javnošću. Nema stranaca pa tako ni potrebe za prevoditeljem. Mile nas traži da se predstavimo kako bi se bolje upoznali i kako bi potaknuo razgovor.

- Govorit ću vam iz osobnog iskustva jer sam i sam bio beskućnik, o svim problemima s kojima se ti ljudi susreću - priča Mile. Ima 58 godina, no u šali kaže kako zna da izgleda mnogo mlađe. U Zagreb je došao prije nepunih osam godina, kao beskućnik iz Sarajeva.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

- Kako sam postao beskućnik? Klasično, podigao sam kredit, stavio stan pod hipoteku i otvorio likovnu galeriju. Galerija je propala, nakon čega su mi uzeli stan. Tri i pol godine živio sam u Zagrebu kao beskućnik bez ikakvih prava - kaže Mile. Govori kako se beskućnici na svakom koraku susreću s bešćutnom administracijom.

- Dan-danas, iako postoji zakon da možeš prijaviti prebivalište na adresu najbližeg Centra za socijalnu skrb kako bi dobio osobnu iskaznicu, ja sam prvi beskućnik koji je u tome uspio. Ogromne su prepreke i zavrzlame jer su beskućnici kategorija ljudi bez ikakve zaštite - oštro kritizira sustav Mile.

Događa se, kaže, da i kad beskućnik zakuca na vrata Centra i zatraži prijavu oni to odbiju iz nekog svog razloga i on tu više nema što tražiti. Kad izgubiš sve, nastavlja Mile, više nije nitko uz tebe.

- Svi su me zvali na sve svadbe, krizme, rođendane, tulume. Kad postaneš beskućnik, više nikome ne trebaš, nitko te više ne zove. I onda padaš. Oko 90 posto beskućnika pada u teška depresivna stanja, kao što sam i ja pao. Pitaš se: Jesam li ja kriv? Jesam li ja stvarno toliko zločest da me više nitko ne želi? Zbog toga 95 posto beskućnika padne u alkoholizam. Alkohol postaje bijeg od problema, od stvarnosti... Kod većine je on posljedica, a ne uzrok problema - objašnjava Mile.

Pitamo ga kako se izvukao iz tog pakla.

- Prije svega sam morao svladati samog sebe. Najveći problem s kojim se susreće beskućnik je svladati samog sebe. Rekao sam si da ne želim umrijeti kao beskućnik, u nekom jarku, a Bog mi je dao milijun talenata. Moraš imati ogromnu količinu pozitive. Moraš biti, kako mi se i udruga zove, fajter u srcu - govori Mile.

U Sarajevu je završio srednju školu primijenjene umjetnosti. Kaže nam da je cijeli život samo slijedio svoje snove.

- Hipi pokret 70-ih, to je bio moj san. Motor sam imao, tri puta se razbijao, i to je bio moj san. I ta moja galerija kad je propadala, ljudi su mi savjetovali da je zatvorim, ali ja sam išao do kraja. U svojim snovima uvijek idem do kraja. Moj san je bio ova udruga i ja ću i s njom do kraja - dok to govori Miletu oči poprimaju neobičan sjaj.

Obitelj, kaže, nema. Žena ga je ostavila, a sestra ga nije mogla ili željela razumjeti.

- Svugdje vidiš osuđivanje, nitko da ti pomogne. I dan danas, evo ovdje imamo predstavnike jedne političke stranke, od mnogo političara čujem da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju što apsolutno ne stoji – nastavlja s kritikama Mrvalj.

Pojašnjava nam da svaka tura, svaki check point ima nekog smisla.

- Zašto smo odabrali ovaj park? Otiđite u bilo koji veći grad, Pariz, Hamburg, Berlin, Rim, vidjet ćete stotine beskućnika po parkovima. Tamo spavaju, leže, hodaju, itd. Hrvatska i Zagreb su specifični po mnogo čemu. Vidite koliki je ovaj park, nigdje nećete vidjeti nijednog beskućnika da spava na klupama. Beskućnik koji nema adresu ni osobnu iskaznicu, ako ga policajac uhvati, on je skitnica, to je prekršajno djelo. Ja kao beskućnik nisam smio ovdje spavati jer bih imao problem sa zakonom – govori Mile.

Otkrio nam je Mile i "profil" beskućnika.

- Prosjek starosti beskućnika je 45 godina, većina ih ima radni staž deset do 15 godina, to su ljudi koji su radili, bili ponosni, imali imanja... Još kad svemu dodamo da preko deset posto beskućnika ima visoku stručnu spremu, fakultet, uhvati vas bijes – kaže te objašnjava da je tura humanitarnog karaktera.

- Na kraju ove (anti)ture poklonit ću vam jedan časopis Fajtera, koji prodaju isključivo moji beskućnici, vi možete dati donaciju koliko želite - govori pokazujući časopis, a potom nas vodi preko tramvajske pruge i ceste do Glavnog željezničkog kolodvora.

- Meni je ovaj kolodvor, pogotovo zimi, jako puno značio. Ovdje postoji aparat za kavu i zimi kad bi ustao iz svoje hladne ruševine samo sam razmišljao kako doći do kolodvora i ubaciti dvije kune u ovaj automat i popiti jednu toplu kavu. Onda sam mogao jedno pola sata malo se ugrijati. Ako sam bio jako umoran ili iscrpljen ili ako je bila velika hladnoća, ušao bi u tramvaj napraviti nekoliko krugova po gradu ili odspavati - kaže Mile i odlazi do aparata uzeti kavu.

- Nije više dvije kune! - govori s čuđenjem te vadi još jednu kunu i uzima dugi espresso. Pokazuje nam maleni, smeđi, kožni novčanik koji je pronašao kopajući po kantama za smeće. Zadržao ga je kao uspomenu, kao i kožnu narukvicu koju je izradio dok je bio beskućnik. Objašnjava nam da beskućnici teško hodaju jer mjesecima ne skidaju svoju obuću. Ruševine u kojima spavaju dijele sa štakorima, pa ne smiju skinuti cipele da ih ne bi ugrizli.

Spavao je u ruševnoj zgradi DTR-a u Krajiškoj ulici, a zna se našaliti da mu je Krajiška ulica suđena jer i danas stanuje nedaleko od svoje ruševine u malom stanu u potkrovlju.

Svakog dana Mile bi deset do dvanaest sati kopao po kantama tražeći plastične boce kako bi zaradio koju kunu. Bio je sretan ako bi u danu pronašao 50 boca. Konkurencija vreba na svakom koraku, a boce iz kanti nestanu već kroz pet minuta.

- Meni je kanta za smeće bila život. Znao sam rasparati vreću iz koje ispadne zgažena mačka sa crijevima vani i smrskanom glavom. Mokraća, drek, inzulin, krv, trula hrana... Rasparaš vreću i ne znaš što će iz nje ispasti. Sad su vrućine, ljeto, zamislite kako vam je kad se ne otuširate samo jedan dan. A kako je bilo meni, koji sam kopao po kantama za smeće svaki dan po deset sati. Smrdim sam sebi, stid me ući u tramvaj, ljudi bježe od mene - slikovit je Mile.

Kaže da je stotinu puta znao čuti: "Bježi smradu, što se ne okupaš?" Njemu je u takvim trenucima od novca bilo važnije da mu netko kaže: "Dobar dan". Svaku večer kad je ulazio u svoju ruševinu, ulazio je sa strahom, jer nikad nije znao tko ga unutra čeka.

- Mogu vam pričati o jednom mom divnom prijatelju kojega su narkomani zapalili živog. Znam mnogo mojih beskućnika koje je netko premlatio, a ne smiju zvati policiju. Nedavno je nađen mrtav čovjek na Trešnjevačkom placu. To je jedan beskućnik koji se jednoga dana jednostavno više nije digao - dok govori Mileta preplavljuju emocije. Pričao nam je o beskućnicima koje su zatvorili u ludnicu s dijagnozom "opasni za društvo", o ovrhama, beskućnici koju je muž premlaćivao...

- To je populacija bola i apsolutne odbačenosti - tužno kaže Mile. Govori kako svaki beskućnik ima svoj kvart u kojem se "muva". Što se tiče higijene, jednom tjedno bi se kupao u Jukićevoj kod Sestara milosrdnica. No, nakon što obučeš isto ono što imaš na sebi, priča Mile, smrdiš kao da se nisi ni prao. U vrijeme dok je bio beskućnik u Heinzelovoj je postojalo prenoćište.

- Plaćalo se 40 kuna noć, što je preskupo za beskućnike. To je 1200 kuna mjesečno. Za te pare možeš unajmit stan i ne treba ti prenoćište - odmah računa Mile. Ipak, jedno tjedno znao si je priuštiti taj "luksuz", okupati se i spavati u pravom krevetu.

Što se tiče hrane, kaže da su njega i ostale beskućnike spašavale pučke kuhinje Caritasa jer za one Crvenog križa treba rješenje Centra za socijalnu skrb koje se ne može dobiti bez - osobne iskaznice.

- Da nema tih Caritasovih pučkih kuhinja mi bismo ubijali za hranu ili otimali - kaže Mile i dodaje da se svaki dan dijeli određen broj obroka zbog čega se pred kuhinjom mora biti i sat vremena ranije inače možeš ostati gladan.

Treća lokacija na koju nas vodi je park kod 5. perona. Zbog buke vlakova koji prolaze sve je teže čuti Miline riječi.

- Javljaju mi se ljudi, kažu: "Imam farmu jabuka, možete li poslati nekoliko članova, imat će doručak, ručak, večeru i besplatan smještaj". Pitam ih za plaću, a oni će: "Kakva plaća, pa imat će hranu i smještaj". Oni misle da je moja udruga agencija za izdavanje robova. Mnogi misle da su pomogli ako zaposle beskućnika za malo hrane i krevet. Što smo postali robovlasničko društvo? - kaže Mile pa nastavlja da on za institucije tri godine nije postojao. Bio je nevidljiv.

- Zato se ova tura i zove Nevidljivi Zagreb i govori o nevidljivim ljudima. Kao beskućnik nisam imao pravo glasa, pravo na zdravstveno osiguranje. Kad se nađe na ulici ostavljen pas ili mačka, smjeste ga u prihvatilište, ima pravo na veterinara, na dvije injekcije i hranu te mu traže udomitelja. Beskućnik nema pravo ni na veterinara - ispalio je Mile i nasmijao sve prisutne.

- Ovdje imate pet-šest ruševina, u njima žive beskućnici - govori Mile pokazujući nam napuštene zgrade preko puta Glavnog kolodvora. U prvoj, govori, živi jedan alkoholičar, vrlo agresivan, kojega jedno vrijeme nije vidio. 

- Kako god pokušaš izvući te beskućnike nailaziš na nevjerojatan zid birokracije i administracije, bešćutnosti, kao da pričaš o Marsovcima. Grad Zagreb ima 7000 napuštenih prostora. Kad bi mi Bandić sad dao ove prostore ja bi od njih napravio skvot. Ali ne, bolje da trune i raspada se, nego da ih mi adaptiramo - ljuti se Mile. 

Kaže da ima mnogo dobrih ljudi pa zaposle nekog beskućnika. No, ubrzo dođe do pucanja tog odnosa.

- U čemu je problem? Beskućnici za dvije, tri godine života na ulici izgube radne navike, higijenske navike. Ne možeš ti očekivati od beskućnika iz ruševine da će svaki dan ujutro doći na vrijeme na posao. Nekada je moja brada bila njegovana, lijepa, sad više nemam volje za to. Vi kad biste ušli u moju sobu, ona izgleda kao da je bomba pala. Ja više nemam volje pospremati - kaže Mile i objašnjava da beskućnicima treba dva-tri mjeseca socijalizacije.

- Zato ja imam svoj časopis, organiziram svakih 15-20 dana kreativne radionice za moje beskućnike. Kažem im da moraju doći čisti i uredni, odrezanih noktiju, na vrijeme, da ne smiju piti i tako ih polako resocijaliziram. Ali ne možeš pričom ništa. Da bi mi došao na radionicu, moram reći "dođite mi sutra vas trojica, dobit ćete mali paketić hrane i sto kuna". I oni će doći. Bez toga ništa. Moraš ga kao magarca vabit mrkvom da bi izvukao od njega što želiš - govori Mile.

Za posljednju fotografiju pozira nam s Branimirom Radakovićem iz agencije za društveno odgovorne projekte Brodoto.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 35
VIDEO

Novi detalji potrage: Izbrisane poruke na majčinom mobitelu, slikala kćer Danku iz 3 kuta...
NOVA SAZNANJA?

Novi detalji potrage: Izbrisane poruke na majčinom mobitelu, slikala kćer Danku iz 3 kuta...

Danka Ilić (2) nestala je u utorak oko 13 sati u prigradskom naselju Banjsko polje kod srpskog grada Bora

Snimke s mjesta događaja: Policija kopa teren kod štaglja gdje je nestala malena Danka
VIDEO: CURICA NESTALA U SRBIJI

Snimke s mjesta događaja: Policija kopa teren kod štaglja gdje je nestala malena Danka

BANJSKO POLJE, SRBIJA - Nekoliko pripadnika policije iskopava prostor ispred štaglja gdje je djevojčica Danka Ilić nestala prije dva dana. Pretražuje se teren kako bi se pronašao bilo kakav trag. Roditelji djevojčice ponovno su pozvani u policijsku postaju, ali za sada još nema informacija je li to povezano s kopanjem zemljišta oko kuće gdje je malena Danka nestala.
FOTO Ovo su muškarci koji su lagali da je Danka (2) kod njih: U kuću u BiH upali su specijalci
SNIMILI VIDEO NA TIKTOKU

FOTO Ovo su muškarci koji su lagali da je Danka (2) kod njih: U kuću u BiH upali su specijalci

Muškarci su tražili 50.000 KM za objavu informacija o nestaloj Danki Ilić (2)