Zoran Lazić: Linija između fikcije i ludila vrlo je tanka

Dok sam s obitelji bio na odmoru, u našem friško namještenom stanu curio je tanki mlaz vrele vode i u jedva sedam dana sve je kolonizirala plijesan, tako da smo naposljetku morali baciti namještaj, odjeću, parkete, prozore... sve, i krenuti ispočetka, doslovno ni iz čega.

Tim riječima Zoran Lazić opisao nam je priču koja stoji iza njegova romana “Jednog dana ništa”. Nakon stvarne katastrofe koja ga je zadesila, Lazić je napisao roman, koji je kasnije ušao među 14 knjiga u širem izboru za Nagradu Fric. Tjednik Express po drugi će put dodijeliti Frica, a nagrađeni autor najbolje knjige fikcijske proze, uz mobilnu skulpturu žiroskopa, osvojit će i 75.000 kuna, koje je osigurala Atlantic grupa.

Pišući knjigu, prepričava Lazić, krenuo od jedne posve drugačije ideje, no kako knjige obično ne zanima što pisci očekuju od njih, tako ga je i ova povela u nekom nepoznatom smjeru, sve dok se život nije pobrinuo da mu razjasni situaciju. Problem s plijesni dao mu je ideju za pisanje priče.

- Stvarna katastrofa je tako postala metaforički i metaokvir za priču, odnosno priče iz kojih se roman sastoji. Sve ih piše pisac kojemu se ovaj mrak u kojem predugo živimo uvlači u kuću, razara mu obitelj, pa si on, pišući o sebi kroz druge, pokušava spasiti glavu. Ali na kraju, rekao bih, uspijeva tek potvrditi kako je linija između fikcije i ludila u ovim našim vrletima vrlo tanka - kaže Lazić.

Pričama u romanu nije dao jasne odgovore, nego ih je prepustio čitateljima na razmatranje.

- U šumi šumova kojom tumaramo, gdje nam Google dođe kao mahovina, a Wikipedia kao zvijezda Sjevernjača, svima nam je atrofirao centar za inteligenciju i pamćenje. Često pročitam knjigu ili pogledam film za koji pomislim, pa ovo je stvarno dobro, no onda se već za dva mjeseca ne sjećam ničega osim da mi je bilo dobro - objašnjava. Dodaje da, s druge strane, postoje i priče koje ne završavaju zadnjom rečenicom, nego nam u mozak usade crva koji vam poslije još dugo rovari po vijugama - i to su one koje traju.

- Ova knjiga je, kao i većina toga što pišem, u neku ruku moj fan fiction, posveta takvim pričama, posveta Davidu Lynchu, Robertu Aickmanu, mračnim majstorima metafore koji vas zarobe fabulom i zagonetkom, a na kraju vas ostave s upitnicima nad glavom i razriješenjem u srcu - ističe književnik i scenarist.

Priznaje da nije ljubitelj stvarnosne proze, možda zato što ne misli da ikakva reprodukcija ima šanse pored prave stvari, i što je vjernija, kaže, njemu je kao čitatelju manje uzbudljiva.

- S druge strane, onaj nelagodni osjećaj da u priči nešto ne štima, da vam se tlo pod nogama lagano izmiče, kad više niste sigurni je li tlo uopće tlo i imate li još noge, e tu sam kod kuće - zaključuje.