Zvali su je 'omiljena dama', a njezina donacija spašava bebe: 'Niste mogli da je ne primijetite'

Šira se hrvatska javnost ovih dana ponovno zainteresirala za lik i djelo našeg slikara Slavka Šohaja (1908. - 2003.). Povod je neobičan, na žalost nimalo lijep. Dio katoličkih vjernika u BiH vrlo je glasno proteklih tjedana izražavao javno nezadovoljstvo sličicom odnosno naljepnicom za blagoslov domova s motivom slike Slavka Šohaja "Božić svetog Franje". Bilo je već mnogo snažnih reakcija na takvo nerazumijevanje za umjetnost i samu sliku (koja zapravo prikazuje Šohajevu viziju prvih živih jaslica koje je sveti Franjo postavio na Badnjak 1223. kod Greccia blizu Asiza u Italiji), a ponešto je rečeno i o Šohaju, vrlo samozatajnom čovjeku, violinistu i pijanistu koji je obožavao Chopina.

No, nesretne okolnosti s reprodukcijom Šohajeve slike dobar su povod da se podsjeti na njegovu plemenitu suprugu, jednako tihu i nenametljivu ženu, liječnicu po struci, Hedu Dubac Šohaj, s kojom se oženio 1951. 

Hrvatska je 2019. godine dobila svoju prvu Banku humanog mlijeka, no malo tko zna da je za to zaslužna gospođa Heda Dubac Šohaj, koja je UNICEF-u nakon oporučno ostavila donaciju koja je omogućila dovršavanje ove ustanove, koja prerano rođenu i bolesnu djecu opskrbljuje majčinim mlijekom te im tako pruža i hranu i lijek. Umrla je 17. listopada 2017. godine, u 94. godini, a iza nje je ostao izuzetno bogat trag, ne samo u Banci humanog mlijeka nego i u sjećanjima ljudi, u muzejskim zbirkama, u predmetima koji govore više od riječi i u jednoj velikoj, promišljenoj gesti darivanja. Heda Dubac Šohaj bila je supruga slikara Slavka Šohaja, jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, koji je preminuo 2003. godine. Bila je liječnica po struci, no liječničku karijeru vrlo je kratko prakticirala. Nakon studija medicine dobila je dekret za rad u sjeverozapadnoj Bosni. Zagreb nije željela napustiti. Umjesto toga, odlučila je posvetiti se suprugu, njegovu radu i zajedničkom životu ispunjenom kulturom, putovanjima i bogatim društvenim krugom. Djecu nisu imali, no želja joj je bila nakon smrti ostaviti nasljedstvo upravo djeci u Hrvatskoj.

Heda Dubac Šohaj sa suprugom Slavkom

- Gospođa Heda Dubac Šohaj po struci je bila liječnica, a u susjedstvu je bila poznata kao pristupačna, draga i, ponajprije, kao dama.
Samozatajno je živjela i u konačnici samozatajno ostavila u naslijeđe generacijama koje dolaze priliku za bolje sutra. Za života nije javila da će nam ostaviti nasljedstvo. Tek nakon što nas je napustila, doznalo se da je velik dio svoje ostavštine ostavila u nasljeđe djeci Hrvatske. Upravo prodajom stana koji je ostavila u nasljeđe UNICEF-u omogućen je dovršetak opremanja i otvaranje Banke humanog mlijeka. Kad upišete u internetski pretraživač njezino ime, pronaći ćete samo natuknicu o gospođi Hedi kao supruzi slavnog slikara Slavka Šohaja, također samozatajnog i ozbiljnog čovjeka, koji je zadužio suvremenu povijest hrvatske umjetnosti. U konačnici ju je zadužila i gospođa Heda, pobrinuvši se da suprugova ostavština završi kao izuzetno vrijedna donacija hrvatskim muzejima i galerijama. Nasljeđe gospođe Hede još će dugo ispisivati priče o sretnim djetinjstvima, na čemu ćemo joj zauvijek biti zahvalni - govore nam iz UNICEF-a, a mnogo smo više o Hedi doznali iz Muzeja grada Zagreba, kojem je darovala niz predmeta iz obiteljske ostavštine.

Kovčeg koji je nosila na prvo putovanje sa suprugom u London 1952.

Veza iz slastičarnice

- Njen suprug Slavko Šohaj rođen je 1908. godine, a Heda 1923., bio je 15 godina stariji od nje. Poznavali su se iz viđenja. Pedesetih godina on je već bio afirmiran slikar, a njihova ljubavna priča počela je u jednom naizgled sasvim običnom zagrebačkom prizoru. Heda je stajala u slastičarnici, Slavko je prolazio ulicom. Mahnula mu je. Za ono vrijeme hrabar čin. Pozvala ga je na kolače. Vrlo brzo postali su par, a početkom pedesetih i supružnici. Njihova priča jedna je od onih lijepih, tihih ljubavnih priča koje ostaju - počinje nam priču o njoj Maja Arčabić, muzejska savjetnica Muzeja grada Zagreba.

Maja je i voditeljica Zbirke mode, modnog pribora i tekstila, Zbirke namještaja, satova i drugog posoblja, koja je upoznala Hedu Dubac Šohaj kroz dugogodišnji rad u Muzeju grada Zagreba. Prvi kontakt ostvarila je njezina kolegica Nada Premerl, koja ju je i upoznala s Hedom.

Heda Dubac Šohaj u Dubrovniku 1958.

Bila je, kako Maja Arčabić kaže, vrlo elokventna, izuzetno zanimljiva, s bogatim sjećanjima i, kako je opisuje, zaista posebna dama.

- O svakom predmetu ispričala bi priču. To je za nas ključno, zbog povijesnoga konteksta. Bila je predivna. Jednostavno je bila pojam elegancije. Profinjena, nenametljiva, uvijek savršeno dotjerana. Nakit, frizura, šminka... Ništa previše, ništa slučajno. U poznim godinama niste mogli proći kraj nje, a da je ne primijetite. Imala je dvije ili tri naušnice, birane s mjerom. Uvijek kratka frizura, uvijek uredna. Kao mlada imala je dugu kosu, no stil je uvijek bio prisutan. Jedna od najšarmantnijih osoba koje je sam upoznala - govori nam Maja, koja se s Hedom godinama družila i posjećivala je i u njenom stanu u Gajevoj 51.

Heda i njen suprug Slavko nisu imali djece, no je vrlo svjesno i planski “pospremala”svoj suprugov život. On joj je bio centar svijeta. Brinula se o njegovoj umjetničkoj ostavštini s iznimnom pažnjom. Modernoj galeriji darovala je slike Slavka Šohaja, njegovu umjetničku ostavštinu, a Muzeju grada Zagreba predmete iz obiteljske ostavštine: namještaj, fotografije, odjeću, osobne predmete, dva putna kovčega.

Tvornica kofera Sljeme Zagreb izradila je kovčeg za šešire

Jedan od najatraktivnijih predmeta je crni kovčeg za šešire, proizveden sredinom tridesetih godina u Tvornici kovčega i kožne galanterije Sljeme. Pripadao je majci Hede Šohaj. Heda ga je koristila kao putni kovčeg jer nije imala drugi - nosila ga je i za garderobu. Taj je kovčeg bio s njom na prvom putovanju u inozemstvo, a potom i na prvom zajedničkom putovanju sa Slavkom Šohajem. u London 1952. godine. Na njemu su naljepnice mnogih destinacija.

- Dugo ga je koristila, a obožavala je putovanja - prisjeća se Arčabić.

Postoji i prekrasna fotografija Hede u Londonu, snimljena upravo tad, Slavkovim objektivom. Odjevena je u sako prekrojen iz muškog odijela - svjedočanstvo poslijeratne neimaštine i snalažljivosti. Tkanina je kupljena kod Grivičića u Ilici, u prostoru koji je kasnije bio kino Lika, a danas je Zagrebački plesni centar.

Heda je Maji često govorila o svojem djetinjstvu. Dio je provela u Osijeku, a veći dio života u Zagrebu. Bila je najmlađe dijete u obitelji. Prisjećala se razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, oskudice i snalaženja.

Svi su prekrajali. Ženski sako iz muškog odijela. Zavjese, plahte, stara odjeća, sve se koristilo. Imala je, kako kaže Maja Arčabić, spretnu majku, ali bilo je to teško vrijeme.

Omiljena Venecija

Velik dio odjeće nosila je cijeli život. Većinu su joj šivali krojači šezdesetih i sedamdesetih godina, a ona je te komade nosila do kraja i potom ih darovala muzeju. Posebno mjesto zauzimaju radovi Franje Črnile, profesionalnoga krojača koji je nakon mirovine šivao u svom stanu na Strossmayerovu trgu 8. On je šivao kaput od tvida kupljenog u Veneciji početkom šezdesetih godina.

Svečanu odjeću šivala joj je Vilma Čudina, krojačica koja je radila u svom stanu na Svačićevu trgu. Tkanine su nabavljane u magazinu za privilegirane. Jedna haljina, od svile kupljene u Parizu, izrađena je za otvorenje Slavkove izložbe u Modernoj galeriji šezdesetih godina. Tu istu haljinu Heda je nosila i na njegovoj posljednjoj izložbi.

- U ovoj haljini će me i sahraniti - rekla je Maji Arčabić.

Darovala je i predivan ljubičasti sako s reverima, savršen primjer vrhunskog zanatskog rada. U Muzeju za umjetnost i obrt čuvaju više njezine odjeće, osobito one proizvedene u inozemstvu, a u Muzeju grada Zagreba nalaze se komadi koje je nosila cijeli život: kaput, kućni ogrtač, haljina za plažu, torbice iz poznate obrtnice Pokupec, dva kovčega - jedan Sljeme, drugi mariborske tvornice TOKO, kupljen u parfumeriji Iris kao izložbeni primjerak sa Zagrebačkog velesajma.

Darovala je Muzeju grada Zagreba i namještaj, naslonjač i stolac koji su pripadali roditeljima njezina supruga Slavka. Bilo joj je važno da se sačuvaju, a stan je, kako smo naveli, oporučno ostavila UNICEF-u.

- Htjela je da novac od prodaje stana bude namijenjen djeci. To joj je bilo iznimno važno i, eto, otvorena je Banka humanog mlijeka. Jednom prilikom, nakon zagrebačkog potresa i ugrožene novorođenčadi, jedna kolegica iz našeg Muzeja darovala je banci mlijeka svoje mlijeko. Zanimljiv je taj krug - priča nam Maja.

Za Hedu kaže da je bila izvrsna domaćica. Radila je najbolji kaiserschmarrn koji je Maja Arčabić ikad probala, s pekmezom od bobičastog voća. Voljela je kazalište, muzeje, koncerte, putovanja. Venecija joj je bila omiljeno mjesto. Pred kraj života rekla je da bi silno voljela još jedanput otići u Veneciju prije “odlaska”.

Venecija joj je bila omiljena destinacija, imala je niz naljepnica s putovanja na omiljenom kovčegu

Često je spominjala obitelj iz Osijeka, daljnju rođakinju s kojom se dopisivala. Brinula se da sve bude sređeno. Kad bi darovala predmet, znala bi se javiti i ispraviti godinu, slagati kronologiju prema obiteljskim događajima.

- Rekla bi da se sprema svojima - kaže Arčabić i dodaje:

- I prvi put kad sam to čula, malo me zaledilo. Poslije sam shvatila. Bila je svjesna koliko se memorabilija nepovratno gubi i željela je da život i rad njezina supruga budu sačuvani.

Muzeju grada Zagreba darovala je namještaj suprugovih roditelja

U Muzeju grada Zagreba čuvaju i ulje na platnu s motivom Botaničkog vrta, djelo Slavka Šohaja, kao i mnogobrojne obiteljske fotografije, uključujući portrete roditelja njegova supruga. Jedan portret Hede, crtež olovkom dok čita knjigu, s uvijačima u kosi, Maja Arčabić čuva kod sebe u uredu kao osobni dar, a to planira svakako ostaviti Muzeju.

- Željela je da ga imam, vrlo me ugodno iznenadila i to držim u uredu. Bilo mi je vrlo žao kad je umrla, često je se sjetim, bilo bi lijepo ako postoje još neke njihove memorabilije da Muzej grada Zagreba dobije priliku izložiti ih - kaže Maja Arčabić.

I doista, Heda Dubac Šohaj nije bila samo supruga velikog umjetnika. Bila je čuvarica sjećanja, svjedokinja vremena, žena stila i mjere, osoba koja je razumjela da predmeti nose priče i da je najveća elegancija ostaviti trag.