Na istoku se i dalje pričaju iste stare priče
Na istoku (Srbiji) ništa novo! I dalje se pričaju iste, stare priče. Realitet se tamo doživljava isključivo preko mitske svijesti. A svi narodi vole pričati, pa su mudri ljudi odavno zaključili da između naroda i priča postoji afinitet (J.F. Liotard). I kako im je budućnost neizvjesna, a sadašnjost nimalo ugodna, našim susjedima očito su preostale samo stare priče, mutne uspomene s nejasnim porukama. Ali u toj njihovoj "narativizaciji svakodnevnog života" nema ni traga od prštave ironije, ležernih anegdota, duhovitih viceva, veselih glasina, ljupkih parodija. Priča su pune "bijesa i buke", priče su smrtno ozbiljne, opet se zazivaju sjajne epiozode iz bliže i dalje prošlosti, sve je puno poziva na svetost "krvi i tla", zazivaju se "tragični junaci" koji su se iskazali u nepoznatim događajima, a stradanja, patnja i bol (čitaj: ratovi) opet se nude kao jedini izlaz iz sadašnje nemoguće situacije. Naime, opet su naši susjedi u trajnom nesporazumu sa svijetom, svi su se urotili protiv njih. Doduše, ova (pro)teza se ni na koji način ne argumentira, već se uzima zdravo za gotovo. No treba biti svjestan da oni koji se ne bore protiv ratova zapravo ih ohrabruju.
