Na Kornatima smo skoro potopili zbog Talijana

Posada policijskog broda 116. šibensko-kninske policije, koju su sačinjavali zapovjednik Nedjeljko Gašpić, upravitelj stroja Damir Juras te posada Zdravko Erak i Vladimir Stegić, 21. prosinca 1999. bili su u redovitoj ophodnji Nacionalnim parkom Kornati. Budući da je puhala orkanska bura s udarima do 120 kilometara na sat, a valovi su bili viši od pet metara, posada se namjeravala skloniti u luku Žakan, koja je zaklonjena od bure. U plovidbi prema luci oko 13.30 na radaru su primijetili pet plovila na otvorenome moru, šest nautičkih milja ispod otoka Purara, u hrvatskim teritorijalnim vodama. Znajući da to nisu hrvatske koćarice, Gašpić je odlučio da, usprkos lošem vremenu, provjere o čemu je riječ. Imali su pravo. Talijanske koćarice ribarile su dubinskim mrežama. Uputili su se prema najbližoj koćarici Clio i njezinoj posadi zapovjedili da dignu mreže. Poslušali su ih. Hrvatski policajci zapovjedili su im da plove prema Kornatima jer je prekrcavanje policajaca zbog velikih valova bilo nemoguće. U međuvremenu ostale ribarice dignule su svoje mreže i pobjegle prema međunarodnim vodama. Ploveći prema vjetru i na golemim valovima, policijsko plovilo jedva je svladavalo valove. Talijanske koćarice s lakoćom su svladavale valove.
Bile su duge 30 metara i konstruirane za plovidbu Jadranom u svim uvjetima tijekom cijele godine. Kad je zapovjednik koćarice vidio da policijski brod teško plovi, u 14.10 okrenuo je pramac prema otvorenome moru te se dao u bijeg.
Zvučnim i svjetlosnim signalima policajci su upozoravali posadu na ribarici da se zaustavi. Talijani nisu poslušali. Potom su u zrak ispalili svjetleće rakete. Budući da se koćarica i dalje nije zaustavljala, posada policijskog broda odlučila je pucati jer im zakon u takvim uvjetima to dopušta.
- Najprije smo pucali iznad komandnog mosta, pa iznad broda, a potom po radaru i komandnome mostu.
Između hitaca pričekali bismo nekoliko minuta kako bismo posadi dali vremena da se zaustavi. Na komandnome mostu nije bilo nikog jer je zapovjednik ranije uključio automatskog pilota i s posadom se skrio u motor. Pucali smo kako bismo onesposobili baš automatskog pilota. Ispod palube zabranjeno je pucati - ispričao je zapovjednik Gašpić.
Tako su ribaricu pratili sve do međunarodnih voda, a manjim dijelom i u međunarodnim vodama. Prema međunarodnom pravu, progon se mogao nastaviti do uplovljavanja progonjenog broda u teritorijalne more druge države. Uz njega smo vozili usporedno koliko smo mogli i pucali s krme. Najviše sam pucao ja.
Bilo je trenutaka da ga od valova nismo mogli ni vidjeti. Onesposobili smo mu oba radara, ali ne i automatskog pilota - prisjetio se Stegić.
Kako se koćarica nije zaustavljala, a vremenski uvjeti su postajali sve gori, morali su odustati od progona.
Najteži dio tek se nalazio pred posadom. Pregrada policijskog plovila je puknula, što je smanjilo manevarske sposobnosti broda. Trebalo im je oko četiri sata da uplove u mirnu luku. Po normalnom vremenu ta udaljenost se prijeđe za 45 minuta.

- Bili smo cijeli u dimu i zaranjali u valove kao podmornica. Dvaput smo jako upali među valove. Rekao sam: 'Još jedanput i nema nam povratka'. Kad smo stigli u Kornate, sve u kabini je bilo porazbijano - rekao je Juras.
- Na moru sam non-stop, ali taj put je doista bilo papren.
Kad smo ribarima u Žaknju poslije ispričali gdje smo bili i kad su vidjeli u kakvom je stanju brod, oni su se križali - slikovito nam je opisao Gašpić.