Volim svoju Hrvatsku ali u granici razuma
Krećem se. To mi je preporučio liječnik. Kao, kreći se. Ne puši. A kamo da idem? Kamo da ja odem? Di je dobro? Ne podnosim kazalište. Kamoli film. Ne shvaćam zaljubljenike u film. Neki vole film tol’ko da bi spavali s trakama. Jedni su moji frendovi tol’ko sakupili kazeta da ne mogu hodat po stanu. Najgori su ovi kaj su se zaljubili u posao. Posao je zlo. “Bez njega se ne može”, to je odgovor. Volim frendove, baku, ženu i klince. I još eventualno hranu. Može se još voljet auto. Ne možeš bez njega i zato ga voliš. Posao se, dakle, ne može voljeti. Ni Hrvatsku se ne može voljeti. Ne razumijem ekipu koja voli Hrvatsku više od vlastite djece. Vole Hrvatsku i poso, ženu tuku, a djecu učlane u političku stranku da nauče kak’ da vole Hrvatsku. Ja više volim palačinke nego Hrvatsku, to mi je sad prvo palo na pamet. Volim Hrvatsku, al’ u razumnim granicama. Ne volim je preko granice. Ja sam Mali Hrvat i nemam teritorijalne pretenzije, čak ni u okviru Hrvatske. Ovo kaj niš nemam to mi je dosta. Imam preko svake mjere. Uostalom, ja sam Turopolec. Moram kosit travu. Cijepat drva. Krećem se. Imam susede. Nemam plota. Imam pasoš. Nemam tjeralicu. Hodam. Preporučio mi je liječnik.
