Zašto mi cijeli život knjige idu na živce?

U nekom sam trenutku potpuno izgubio kompas. I kada sam već pomislio da više neću napisat ni retka, ponovo sam se samo prevario. Recimo. Ovo kad škvadra tvrdi da je najteže počet, to ne može bit točno. Najteže je napisat kraj nekoj drami, to je točno. Mislim, počneš ti miljon puta neku svoju veliku priču, al putem se jednostavno izgubiš... Naravno da sam počeo s pjesmama. I to ne u kao nekoj adolescentskoj dobi, nego mnogo kasnije, lijepo zakašnjelo, negdje s trideset dvije... Hrpa knjiga o ljubavi i mržnji, kao uostalom - knjige - bilokoje - išle su mi na živce, udžbenike sam otvarao jedino na produžnoj nastavi, imao sam nekih uspjeha u auto-školi i nešto manje u kuhanju jela iz kuharica. O romanima da ne govorim. Kada bih morao pročitati neki roman u koji su se svi zaljubili izmišljao sam mnoge razloge da to ne učinim. E, da, ne znam kojom to srećom, ali ipak, Dostojevskog bi se dohvatio svaki put kada bi se malo teže razbolio, kada bi me svladavale bolesti tipa mononukleoza, upala pluća, vodene kozice i ostalo, tu je, srećom, uvijek bilo dovoljno vremena da se istrči cijeli maraton i ušeta u sam cilj. Za cijeli opus fale mi još samo dvijetri ozbiljnije bolesti.